taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 29. Dezember 2011

U zagrljaju sna...






Na čelu mu se zrcalila istina donešena vjetrom iz daleke prerije, sa isušenog travnjaka stepskih širina. Miris stručaka umirućih vlati je iznjedrio suzu u kojoj se ogledala legenda o plemenu ptica. Mjesec je odlazio s njegova uzglavlja ostavljajući svoj srebreni trag čuvarici Lunina hrama. U prizmi na licu vremena se san prelamo u zbilju. On otvori oči i na oltaru jutrenja vidje bijelu ružu i titravu svijeću. Nju je vidio tek kasnije. Zasjala je njena silueta u zraci probuđenog sunca. On je vidje istu onakvu kakvu ju je u davnom svitanju po prvi put ugledao ratnik iz plemena ptica. Osluhnuo je tišinu i čuo glas ljubavi. Dolazim suncem koje miluje praskozorje, dolazim zbog osmijeha neba, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom. Zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi, te dragocjene  darove sretnog buđenja.
Zadivljen ukazanjem on je promatrao mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu vječnosti. Omamljen miomirisom jave šapnu:
Budim se zbog tajanstvenog svemira i tajne vremena, te daleke vječnosti skupljene u naše ovdje i sada. Osjećam kako me ljubav dodiruje svojim nježnim titrajima i opominje da ulicama prolaze bezimene siluete ljudske dobrote, da se na trgovima čuje jecaj njihove tišine, da u parkovima ptice pjevaju srcu  istine o srećozorjima, o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.
U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u oblaku sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni titraj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, tankoćutnost puna sjećanja, misli i osjećaja. Uranjam u budnost da nebo ne postane krletka dušama, nego ostane slijetalište čarobnosti  poslije čudesnosti  života. Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta. Očima zlatnim kao med, kao svjetlucavi saten koji sjedinjuje zvjezde, ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio očigledan odgovor.
Budim se u ovom svitanju drukčija, a uvijek ista, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi, rijeka bez povratka nas grli ovim jutrenjem i pjeva zornicu životu. To je duša istine. Ona je obličje ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemnjem ljubavi sjedini čovjeka i ženu u krug  postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje obličje  se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo hrabro koračati među ljudskim srcima, da ćemo slijediti ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcaliti ljubav i istinu života!



Dienstag, 27. Dezember 2011

Ne boj se, nisi sam...





Univerzum je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, on sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane i odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka. Svemir i čovjek sjedinjeni, beskonačani i nesagledlivi, izrasli iz plamenih jezika i potvrđenog Heraklitovog davnog sna, žive u Tinovoj pjesmi.

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima
žive

Ljubav, ta čudesna energija, iznjedrena iz plamenih jezika početka se spustila na našu planetu kao dobra vila koja već tisućljećima bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom Božijeg sna i neprestano brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.

Univerzum misaono- osjetilno-osjećajnog u čovjeku, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza naših misli, to je Campanellina država sunca u našoj svijesti, država u kojoj je vladarica, njena vrhovna svećenica, vječna Božja iskra, Ljubav. Jutros se prisjećam trenutaka u kojima sam nesvijesna sreće u saobraćajnoj nesreći koju sam doživjela dobila najvredniji dar neba i osjetila Pobratimstvo lica u svemiru.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Zatvoram oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u svijesti.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem melodiju mladosti i ljubavi,
Odjednom tišina, svud oko mene tama i samo jedno veliko svijetlo na kraju tunela. To su ona vječnom tajnom ovijena vrata vremena iza kojih čovjek čovjeka u ljubavi sanja.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Sanjam život koji je tek pružio svoje čudesne ruke oko mene. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak me u uvode u carstvo spoznaje. Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav me grli svojim plamenim dlanovima i postajem svijesna da sudjelujem u njenom nastajanju. Cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Čovjek, Ljubav i svemir su jednina, rapsodija boja, simfonija mirisa, ružičnjak sanja, privid i java, vječno svijetlo istinskog postojanja.





Sonntag, 25. Dezember 2011

Oj pastiri...




Vječna iskra, iznikla iz rođenja dječaka, nebu okrenuta, čovjekom probuđena, zvijezdom padalicom pozdravljena, pastirskom pjesmom dočekana, sjajem zlata, mirisom tamjana i smirne oplemenjena, ponoćnom tišinom i zvucima orgulja slavljena. Njen put traje tisućljećima. Zvijezdana je staza nemirnim dušama, anđeosko svijetlo prestrašenima, svijetlo tek rođenima, smiraj umirućima, melem ranjenima, pomilovanje optuženima, spokoj tugama, sreća nesretnima, ljubav neljubljenima. Noćas vidjeh zvijezdu repaticu, komet ili tek želju da je Betlehemsko svijetlo na svom dugačkom putu od početka vremena do ustreptalog srca prešlo milijarde svjetlosnih koraka i bilo putokaz zalutalim putnicima, zvijezda vodilja ka jaslicama smirenja, ka njedrima spokoja, ka izvoru čudesnih osjećaja, ka rađanju ljubavi. U kaleidoskopu snova vidjeh kako nestaju tuge, nesreće, bolesti, vidjeh uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz pepela njenoga oca, vidjeh spasenje brodolomaca, vidjeh ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle ćudi, vidjeh poniznost onih koji nisu znali praštati, vidjeh svijetlo nad svijetlima i utonuh u vječni zagrljaj ljubavi. Krenuh noćas kristalnim ljestvama i otvorih Jakovljevu školjku da vidim biser ljepote, da svijetom zablješti postojanje bez pohlepe, zavisti i obijesti, da zaustavim galop jahača Apokalipse, da sretnem zvjezdanog orla koji prosipa samo zlaćanu prašinu na duše još usnule u ovoj čarobnoj noći rođenja ljubavi. Osluškujem zvuke panove frule izmiješane sa tonovima velike nebeske harfe i tiho pucketanje vatre na ognjištu sjećanja. Njihovi odjeci kao mana hrane srce i satiru tuge, razgrću decembarske oblake, brišu granice ka beskraju i iskre sunčev prah u ovom jutrenju. Svjetlosni zagrljaj se širi bespućem i ja vidim kako zalutali u tmini neznanja kreću ka odajama spasenja, vidim galije na uzburkanom moru života kako razapinju jedra od nebeskih cvijetova i slijede sjaj čiste ljubavi, stazu ka trenutku istinske spoznaje. Na portama kristalnog dvorca istine zrcali se štalica i djetešce na slamici, vječna iskra dobrote, ljubavi i životne ljepote. Pristigli putnici ostaviše iza sebe hirovite mreže nepostojanja i zakoračiše u trenutak novog rađanja, u trenutak ljubavi.



Zvjezde su noćas prosule svoj sjaj i izgradile most ka vječnosti Božićnog sna. Osluhnuh šaputavu svjetlost, začuh pjesmu pastira na obzoru srcozorja i poželjeh svim ljudima na svijetu samo sreću.

http://umijece-vremena.blogspot.com/


Samstag, 24. Dezember 2011

Vjeruj mi...




Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje odjednom osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoje biće, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak.

Vjeruj mi kada ti se u besanim noćima
pričini da čuješ šum tihe mjesečine
ne koraća mjesečina oko tvoje kuće
to ja lutam plavim stazama tvojih snova
i tražim onaj dio mene
koji ti voliš u meni
onaj dio mene koji mogu osjetiti
dok lutam usnula tvojim besanim noćima.
Zbog toga dragi moj pjesniče
kada koračajući cestom kroz mrtvo,
svijetlo podne zastaneš,
zaustavljen krikom neke čudne ptice,
vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući
to je uzvik mog srca s blizih obala snova,
to je uzdah moje treperave sreće
to sam ja.
A kada u sutonu vidiš crnu sjenku
i pričini ti se da netko drugi stoji na obali tamne vode
vjeruj mi to ja koračam uspomenama
uspravna i sretna,
vjeruj mi to sam ja
Ona koju ti voliš u meni
Ona koja tebe voli u tebi.






 

Tiha noć u Srećogradu svijesti....






Dogodilo se onoga trena kada je zvijezda repatica najavila rođenje Bogočovjeka, kada smo počeli odbrojavati vrijeme otkucajima srca u Srećogradu svijesti, kada je Ljubav odjenula odoru ovozemaljskog života i pozvala nas na slavlje osjećanja osjećaja. Nebo je otvorilo oči, beskrajem su zaiskrili dragulji, svaki treptaj šapuće o sreći, daruje svakoj duši tajnovito znamenje, tišinu tišinom ogrnutu, treperavu svjetlost ozrcaljenu u plamenu vremena. Vječnošću titra svjedočanstvo ljubavi, sjaj anđeoskog prabića prima tijelo u zagrljaj nebeskog vretena, tka nježnu lakoću postojanja. Srce osjeća, srce pamti, srce šapuće kristalima sreće, u srcu je skriveno najvrednije zemaljsko blago, tajnovita riznica sjećanja u koju se ulazi bez ključa. Treptaji zvijezda nutarnjeg neba nisu tek izmišljeno znakovlje. To su čežnje, žudnje, nade, ideje  uvijek budnog rapsoda koji Srećogradom luta i titrajima zraka nutarnjeg sunca pjevuši baladu o ljubavi. Vrtloženje nebeskog vretena zlaćanom spiralom grli svijest i podsvjest u labirint spoznajnog trenutka, u odaju sanjajućih knjiga.  Svaki treptaj oka otvara novu stranicu, svakim izdahom dušnice novi list na drvu svjesnosti zatitra, novi kristal u srcu zablista. Na pješčanom žalu oceana snova, iz zagrljaja pjeska i pjene, ljubav se uvijek nova, a uvijek ista rađa i aureolom od biserja trenutak kruni.  Iz izvorišta življenog života, u dubinu svijesti se slijeva Mnemozinina rijeka, blješti suncem obasjana ljepota svih proživljenih dana. U slapu spoznaje iskre kapi, ti blistavi dragulji u kojima se zrcali prohujalo vrijeme, sve legende, svaki mit, povijest čovječanstva, sanjane visine, zamišljane dubine, željene širine.  Uranjam u dubinu svijesti, zrcalim se u kristalu sreće, kapljica sam u vremenskoj rijeci, postajem iskra svjetlosnog orkestra, foton svjetlosti na dlanu svemira. Osluškujem nutarnju tišinu, tu bezglasnu ponornicu koja se mojim tijelom širi i romorom lijepih uspomena u ocean snova slijeva. U Srećogradu srce poezijom diše, duša stihom živi, spoznaja antologijom svijesti, tihanim govorom nutrine pjesmu o vječnoj ljubavi piše. Niže se niska šaputavih cvjetova, postaje znamenje nježnih cjelova, ljepota  ogrnuta svilenkastim velom vjerovanja u rođenje Bogočovjeka.  Tiha noć tihuje u Srećogradu svijesti, ljubav iznjedrena iz tkiva nutarnjeg neba, zvjezdanim  slovima odu sreći piše.




http://umjece-vremena.blogspot.com/


Freitag, 23. Dezember 2011

Rapsodija mirisa...





Sa zimskog neba je u tom sutonu kapala ljubav i pretvarala se u kristalnu sliku sreće. Na trgu cvijeća stoji, bajkovitim mirisom ogrnuta, djevojka nježna kao pahuljica satkana od lepršave mekoće neba, očiju boje zvijezde padalice, sa buketom dobrote u rukama. Mirisala je na san i tiho se ušuljala u srce slučajnog prolaznika. Smijeh je skrivala iza mirisa vanilije i cimeta i drhtavim glasom decembaskih ruža, nudila tek ubrane igličave grančice, donešene iz šume u kojoj su joj srne jele iz ruke, a maleni mečići u njenom zagrljaju tražili toplinu mladih njedara. Jedan je čovjek kupio ruže pune decembaskih mirisa, a ona prospe zvjezdanu prašinu na put njegova buđenja.
"Ove ruže čekaju na tebe već dugo. Mirisale su na proljeće, ljeto, jesen, a sada mirišu na vrijeme došašća, na vrijeme ljubavi i mira" šapnu tajanstveno nezemaljsko biće, čovjeku koji je tužna pogleda stajao pred njom.
Na njegovom licu se naslućivao osmjeh. Držao je cvijeće i udisao miris. Bila je to pjesma koja je dodirivala sva osjetila, koja je kroz nosnice ulazila u dušu i stvarala slike stare ljubavane legende. Vidje svjetlosni zagrljaj Amora i Psihe, osjeti čudesan zanos i pruži ruke ka djevojci koje više nije bilo. Opijen nepoznatim mirisom, slikom legende u tom je trenutku osjetio u sebi rađanje ljubavi.
"Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje, kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći." šapnu lepršavoj silueti koja je nestajala u oblacima.
Tišina je mirisom grlila zamrla čula. Zrak je bio pun čudesnog sna, trenutak vječnosti i snoviđenja.
Šuteći se gledaju dvije duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Nepoznata djevojka ga mirisom vrati u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža. Čovjek udahnu još jedan put, mirisi prosuše anđeoski glas koji prošapta mirisom davnoga sna.
Ljubim djelić neba na kojem si ti, svemirsku poljanu u kojoj nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš univerzum, ti širiš prosinačke mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, ta nježna paučina neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj zimskoj noći. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja s mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Promatrala ga je sa žudnjom u očima i željom na usnama. Čovjek pruži ruke i u zagrljaj mu sleti djevojka nježna kao pahuljica, treprava kao zvjezdana prašina, uzdrhatala kao miris njegovih davnih sanja. Mirisi zime su opijali, u kaminu je pucketala vatra i širila vonj borovih grančica, na stolu su dogorijevale četiri svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom mirisnom snu.








Mittwoch, 21. Dezember 2011

Zimski solsticij...





U mnogim drevnim kulturama se zimski solsticij  slavio kao ponovno rođenje, odnosno povratak Boga na zemlju. Egipćani su slavili ponovno rođenje Sunca, Mezopotamija je preuzevši od  Perzijanaca, slavila pobjedu boga Sunca nad čudovištima tame. Grci su slavili pobjedu Zeusa nad Kronosom, Rimljani su slavili trenutak u kojem Saturn gubi bitku od svjetlonoše Jupitera. I u današnje vrijeme u različitim religijama se vrijeme zimskog solsticija poklapa s blagdanima: Indijanaci slave praznik Chumash, Iran Yalda, Kina Dong Zhi, odnosno dolazak zime, a Židovi Hanukkah, festival svijetla. U kršćanstvu se slavi blagdan Božića, po slavenskoj mitologiji maleno, tek rođeno Sunce. Badnjak ili badanj je naš naziv za drvo koje se palilo diljem Europe u noći zimskog solsticija da bi se snagom i svjetlosti vatre prizvala vatrena sila za još slabašnog Božića. Badanj se palio u krijesovima kao simbol pročišćavajuće uzdižuće svjetlosti. Svijetlost će za nas, rođenima na sjevernoj polutki plave ljepotice, krenuti uzlaznom linijom ka ljetnom solsticiju kada dostiže svoj vrhunac na nebu. Neprimjetno, škrto, tek naslućujućom radosti će ostavljati sve dulji i sve sjajniji trag u našim dušama.



Promatram nebo koje se naginje srcozorju zime. Zvjezdani prah se pretvara u zavjesu iza koje vidim siluetu Sagitarijusa sa umirućom jesni na leđima u odlasku, čujem poeziju suza i slutim ljepotu nastupajećeg tihovanja. Pjesnik očiju boje snova stoji na obali Mnemozinine rijeke lijepih uspomena i tihanim glasom budi sjećanja. Na obzoru svitanja izranja zlatna hostija i koprenu iskukićanu pahuljicama prvog snijega pretvara u kaleidoskop žudnji. Jantarni sjaj se pretače iz njegova pogleda u dubinu ovog trenutka buđenja. Pružam dlanove da osjetim stvarnost, da oćutim konture ljubavi koja mi se smiješi ljubičastim snom. Osluškujem i čujem tišinu sjena barskih ptica koje su nas pozdravljale u srcozoroju našeg naglog ljeta. Srce pleše ritmom pjesnikovih šapata i prisjeća se bezimenog osjećaja koji se rađao na obroncima njegova djetinjstva. Moj tada bezimeni pjesnik je sišao mjesečevim sjajem u moj život. Dopratila ga je čuvarica Lunina hrama lazurom noći i lahorom novog sna. Njegove oči zasjaše u tmini trenutka, dvije ćilibarske vatre planuše srećom na oltaru moga do tada tugaljivog života. U staničju srčanih klijetki umjesto suza zaiskriše kristali u kojima se prelamala duša svjetlosti i pretakala u ponornicu osjećanja. Vidjeh siluetu tuge u odlasku. Nestajala je iza velova satkanih od latica preostalih iz vremena koje nazivam olujom ruža. Osjećam kako se na oknima duše pahuljice neba pretvaraju u biserje njegova izričaja kojim još uvijek život pretvara u poeziju ljubičastog sna koji budni sanjamo.




Sniježi. Rađa se mladi dan ostarjele jeseni. Hvatam na dlan kristalne suze neba, prinosim ih usnama i ćutim okus nektara kojim bezgranično svodovlje daruje prirodu, nježno je prekriva za vrijeme tihovanja.  Sjećanja, ti nježni čuvari na vratima vremena me odnose u trenutke jednog davnog suncostaja koji odživismo  u drevnom kamenom gradu, gradu druida, gradu koji nazivamo i kalendarom svijetlosti. Stjene kamenog grada kriju u sebi tajnu svog nastajanja. Tamo osjetih da svijetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, da ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme. Neka nevidljiva ruka mi je u kosu stavljala blještavu krunu satkanu od zvijezdane prašine, srebra mjesečine i sunčevog zlata. Imali smo sreću, nebo nam se smiješilo te noći. Vidjeh smjenu sazviježđa, vidjeh kako Helio boginji Nox skida odoru tmine, vidjeh Caprikoma sa vilom svitanja novog godišnjeg doba u dolasku. Mlada svjetlost zaiskri duginim bojama u kaleidoskopu duše i ja oćutih kako trenutak postaje vječnost. Pričinilo mi se da se nalazim na ekvatoru na kojem je vječni ekvinocij, vječna ravnodnevnica, harmonija svjetlosti i tmine. Iako je zimski solsticij, trenutak kada nad našom polutkom najdulje traje noć, trenutak u kojem je sunce najdalje od nas, to je i prešutno obećanje velikog Hiperiona da će u dolazećem trenutku biti bolje, da mora biti bolje.



Sonntag, 18. Dezember 2011

Knjiga od ljubavi...







Ovo jutro je zabijelilo san. Četvrta nedelja adventa je osvanula ogrnuta kristalima protekle noći u kojima se prelama svjetlost mladog dana. Još samo tri dana do zimskog solsticija, do trenutka u kojem će se jesen pretočiti u privid zimskog tihovanja. Ne želim prespavati tu tišinu, želim budna sanjati ljepotu prvih susreta, početak beskraja u kojem je ljubav jedina i vrhovna svećenica našeg postojanja. Zatvorila sam zlatnu hostiju u trenutak srcozorja i darovala ti tračak svjetlosti što je čekao na tvoj dolazak u dvore sna. Srce koje je do tog trena otkucavalo samo svoje probne titraje zaigra ritmom tvojih dlanova kojima si skidao koprenu tuge sa mog lica. Ti si uspio u mojim njedrima zapaliti davno zapretenu vatru žudnje i otvoriti okna duše da plameni jezici osvijetle hram u kojem se gasila svijeća čežnji. Zaustavio si moj hod rubom bezdana i pokazao mi ljepotu doline smaragdne rijeke. Tišina se igrala sa lahorom želja i uvlačila u dubinu budnosti odnoseći me u nove privide. Na tvojim usnama je kao noćna leptirica titrala pjesma nad pjesmama. Vidjeh zrcaljenje ljepote u ogledalu svjesti. Nebo tvoje nutrine se nasmiješilo ljubičastim snom koji skoro zaboravih sanjati. Fontana svjetlosti je ključala slovima tvoga imena i stišavala oluju ruža u dubini srca. Sunce je razbijalo magličasti veo zaborava i uzrtavalo ekliptiku vječnosti pojačavajući vjerovanje u snagu mjesečevih mjena. Ti si skinuo si masku nepovjerenja sa mog okamenjenog osmijeha i naučio me da zavolim dan u kojem se budim, da dozvolim srcu da diše. Dlanovima si zaustavio krvarenje stigmi koje sama sebi zadavah Longinovim kopljem tugaljive duše. Ostali su samo ožiljci iz vremena poezije ruža, kristali iz poezije suza, ti nježni čuvari na vratima novog zlatnog doba u koje zakoračismo vjerujući u ljubav.


Počela sam pisati knjigu o ljubavi koju nazavah "Umijeće vremena".

     

Samstag, 17. Dezember 2011

Ljuvena blizina...





Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj i uranjao u odaju sreće. Tišina je titrala zvjezdanim prahom i grlila obzorje zapadajućeg zlata. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom kojom si pretako svoje misli na zaslon računala. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo kao da se vrijeme zaustavilo u očima Mona Lise koja mi se smiješila neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak pretakanje njegove ljubavi koju je osjećao duboko u sebi. Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno. Prišao si mi prekidajući pisanje i gledajući prelijepo lice petstoljetne dame šapnuo, tišinu nutarnjeg neba. Uronih u dubinu njena pogleda i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio me je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas. Pogledah u tvoje oči i vidjeh animu candidu kako izranja iz dubine oceana snova i ovija svoje strune oko moga srca. O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji. O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si vraćajući se stolu. Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci.  Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči....strah me je..dođi, vidjeti ćeš...sve je pjesak i pjena...šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo ljuvene blizine. Ugasio si računalo i donio čaše u kojima se zrcalilo božansko piće. Ispijali smo nektar sazrio na obroncima tvoga djetinjstva, slušali Nat King Cola, smiješili se i predavali plamenim jezicima ognjila ljubavi.




Dienstag, 13. Dezember 2011

Ubi luce pauca...






Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti. Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, koji je bio dan punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i zadnje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma. Svjetlo nad svjetlima ogrnuto neznanjem nastajanja i znanjem postojanja, arhetip našeg početka, najsnažnije biće, simbolika časnosti misterije koja živi u neizgovorenom i neimenovanom, tjelesnost neba, tajnovitost vječnog izvora istine. Ne heroina sudbine, nego učiteljica misterije, svjetlost još uvijek potvrđuje postojanje neznanja, ali ne zalijeva i ne hrani sušu opustjelog srca. Izašla iz tame, prekoračivši vrata vremena ona dotiče tek misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i imenuje ih vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. To je prastara mudrost koja živi snagom uvjek nastajuće energije, koja svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu. Ona tako omogućuje vidljivost tijela, pretvara energiju u masu, a masi u isto vrijeme vraća svojstva energije. Taj daleki trenutak u mjesecu Tybi je bio trenutak našeg nastajanja i vječnost našeg postojanja u univerzumu. To je treptaj oka koji potvrđuje istinitosti Aristofanovog izmišljenog mita o nastanku čovjeka. Zatvorih oči da vidim božji san u eksploziji svjetlosne prašine, da doživim Pitagorinu harmoniju u simfoniji univerzuma. Tisućljećima kasnije taj trenutak istine je dokazan formulom, on je promijenio našu svjest i spoznaju o svijetu u kojem još uvijek mnogi od nas ne postoje svjesno nego samo traju. Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu. Giordano Bruno kojem je osvetom tadašnjeg neznanja oduzeto tijelo, on koji je to spoznao prije razvoja znanosti o početku i nazvao taj trenutak imenom boginje, danas svjetli svjetlom nad svjetlima i kliče, za nas nečujno, Eureka.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Luciana, svjetlost nad svjetlima postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, anima mundi, njegova svijest. Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, Luciana, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Prvi pokretač, aktus purus, uskovitlana energija, vjetrovi s Olimpa i Panteona, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti koje stvara harmoniju i održava život. Svijetlost, beskonačnost, vječnost, Luciana, svijetlost je bez početka i bez kraja, ona je bila, ona traje i ona će biti kada više ničega ne bude. Majko nad majkama, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.
U čast svih boginja sunca ja jutros za Lucianu palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom i tražim istinu početka, trenutak rađanja, istinu porijekla i dokaz postojanja.



Montag, 12. Dezember 2011

Hiperion ljubavi...






Prije sna o snu koji danas budna sanjam osjetih tvoju blizinu u suncu moga malog svemira. Kao noćni leptir si sletio u zagrljaj noći i odnio me u svijet tišine. U mikrosvijetu osjetih izrastanje univerzuma boja, uronih u legendu svjetlosti i utopih se u oceanu sanja. Spokojna u snazi tvog zagrljaja naslutih  ljepotu tvojih očiju. U tijelo je ponirala lakoća, sreća se širila tkivom, ljubičasta koprena je grlila dušu, a pjenušavi nektar proticao venama. Dugo, dugo prije ovog vremena si postojao u snovima, hranio si dušu tihom muzikom kozmosa, odnosio me do središta svijeta, u onu točku u kojoj se zrcali život i ljubav. Volio si me u zavjetrini stvarnosti, lutao si mojim snoviđenjima, bdio na vratima vremena, budio me u praskozorjima svijesti. Bio si strastan, nježan i vječan, bio si ljubav, život i san. Svojim šapatima si zalijevao cvijetove u dubini srca, osmijesima obećavao vječnost sna o snu u snu. U zrcalima svijesti si slagao nezaboravne mozaike mojih duševnih stanja, iskrio puteve ka dubini, osvijetljavao tunele podstvjesti i izvodio me pod koplja sunčanog sjaja. Bio si i ostao  Hiperion, bog sunaca mog malog kozmosa. U jednom davnom praskozorju si sišao sa nevidljivog pijedestala i uz mene zakoračio ovozemaljskim stazama. Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam kako ljubim ljubav, osjećam je u svitanjima, vidim  je u podnevnom suncu, naslućujem je u svjetlosnoj muzici sutona, spoznajem je u dubini tvog  pogleda, u misli koja me odnosi u  onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg crpim stvarnost i budna život sanjam. Udišem ljepotu i rađam se uvijek iznova u snu. Svjetlo tvoje me miluje, lomi se u Kohinoru spoznaje i stvara sretan trenutak. Postajem osjećaj bezuvjetne ljubavi, nedodirljive i neopisive sreće. To je ljepota i lakoća tvog zagrljaja, tiha melodija tvoga glasa, životna lađa kojom budna jezdim ka onoj inaće nedohvatnoj svjetlucavoj zvijezdi. Često se budim u snu i sanjam sebe u tebi i tebe u meni. Plamen na oltaru života titra zlaćanom svjetlosti divnih priviđenja. U vrtlogu sna vidim kako kristalne čaše blješte vinom koje ispijasmo u dolini smaragdne rijeke, čujem pjev barskih ptica koje skladaju rapsodiju davnih snoviđenja. Volim taj san u snu iz kojeg se više nikada ne želim probuditi.



Poslije sna...



Sanjala sam da te sanjam. Bio si tkivo sna, bio titraj zlaćane spirale, vrtlog postojanja, dubina oceana, visina želja, nježnost žuđenih poljubaca. Jutros buđenjem shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika. San pliva tajnovitom rijekom misterija i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, ja osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna. Moj svijet je pun boja, mirisa, velika rijeka vremena puna treptaja očiju, obojenih zvukova rapsodije boja, puna mirisnih tonova isprepletenih u simfoniju moga maloga univerzuma, simfoniju koju svojim snovima o ljubavi sama stvaram. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Jutros osjećam da je Ljubav, ta tajnovita protega istinskog postojanja, satkana od snova i spoznajem da je manje komplicirana od znanstvene teorije o njoj. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u ovo svitanje i ja nastavljam sanjati. Stojim na pozornici života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje vidim svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.

"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoje osjećaje u titrajima morskih konjića.
Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života.
"San nije zastoj u životu, on nije debeli pokrivač noćne tame, on je lepršavi veo isprepleten od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima života. Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati, unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jedne dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju labirint mog istinskog postojanja. Živim ovaj trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u misli, se širi, prelazi u osjećaj, postaje osjećanje osjećaja i dobija za mene novo značenje.

http://umijece-vremena.blogspot.com/




Samstag, 10. Dezember 2011

Čudoriječje sna...






Vjeruj mi
kada ti se u besanim noćima
pričini da čuješ šum tihe mjesečine
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
to ja lutam plavim stazama tvojih snova
i tražim onaj dio mene
koji ti voliš u meni
onaj dio mene koji mogu osjetiti
samo dok lutam
usnula tvojim besanim noćima.
Zbog toga dragi moj pjesniče
kada koračajući cestom kroz mrtvo,
svijetlo podne zastaneš,
zaustavljen krikom neke čudne ptice
vjeruj mi
to nije ptica koja umire pjevajući
to je uzvik mog srca s blizih obala snova
to je uzdah moje treperave sreće
to sam ja.
A kada u sutonu vidiš crnu sjenku
i pričini ti se
da netko drugi stoji na obali tamne vode
vjeruj mi
to ja koračam uspomenama
uspravna i sretna
vjeruj mi
to sam ja
Ona koju ti voliš u meni
Ona koja tebe voli u tebi.

"Ah, kad bih se mogla nasladiti na cjelovu usta tvojih, jer je slađe od vina milovanje tvoje.
Pun je miline miris tvojih pomasti, kao ulje razliveno ime je tvoje, zato ljubav djevojaka leti k tebi.
Privuci me k sebi, požurit ćemo se! Povedi me, kralju, u sobu svoju, radovat ćemo se i veseliti tebi, više nego vino slavit ćemo ljubav tvoju! Dostojan si sve ljubavi.
Ja sam pocrnjela, ali mila, kćeri jerusalemske, kao šatori cedarski, kao šatorske zavjese Salmini.
Ne gledajte me, što sam crnomanjasta, jer me je sunce opalilo! Ljuto me okupiše sinovi matere moje: postaviše me da čuvam vinograde, i nijesam mogla da pazim na vlastiti vinograd.
Pa kaži mi ti, kojemu pripada srce moje: gdje stoji stado tvoje, gdje planduješ opodne? Ne bih htjela lutati među stadima drugova tvojih."
šapućem riječi zaručnice s početka sna.
"Ako ne znaš, najljepša između žena: slijedi trag stada, tjeraj jariće svoje na pašu pokraj šatora pastirskih!
Htio bih te, prijateljice moja, prispodobiti s plemenitim i onima u kolima faraonovim:
Kako pristaje lijepo obrazima tvojim niz bisera, vratu tvojemu ogrlice zlatne!
Načinit ćemo ti zlatne grivne sa šarama srebrnim."
zaručnik me poziva u pjesmu nad pjesmama.
Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Moj anđeo čuvar, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, prvog pokretača koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.
Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. Ovo je trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti.
"Kada kralj počiva za stolom, narod moj diše mirisom ugodnim.
Dragi je moj kao kutijica smirne, što mi počiva na prsima.
Dragi je moj kao grozd ciprov u vinogradima engadskim."
Dotaknuta anđeoskom snagom, ulazim u taj nedjeljivi dio mog bića i vidim vilinski ples najsitnijih struna i čujem glas Ljubavi.
"Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa, oči su tvoje kao golubice."
A moje treperavo srce odgovara.
"O, ti si lijep, dragi moj, preljubezan odista! Postelja je naša svježa zelen, kućne su nam grede cedri, stolovi čempresi."
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." odgovara mi ljubav.
Koraknuh u to plavetnilo ljepote i dotaknuh Kairosov pramen kose. Bog sretnog trenutka mi se još jednom nasmiješi i ja u njegovim očima prepoznah boju moga sna. Nebo se smiješilo ljepotom tek započete ljubavne priče.





Donnerstag, 8. Dezember 2011

Requiem for a Dream...






Vlado Gotovac nas je napustio 07. 12. 2000- te godine. Sjećanja na njega, čovjeka koji je sanjao ljubav, danas izazivaju u meni misao:
Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka.
Vlado Gotovac nas je, one davne godine, napustio u vrijeme došašća, u vremenu iščekivanja rađanja LJUBAVI. Evo ja danas, njemu u čast, sanjam i pišem o rađanju LJUBAVI.

U malenom seocu iza sedam brda, u snu koji godinama sanjam, vidim rođenje.
Na kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Priča se da mu je babica prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na čudesan način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Rođen pod nebom najljepšeg dijela svijeta, sunce je, u trenu njegovog prvog udisaja, prosulo samo ljubav nad koljevku, Izrastajući on je ljubav pretvarao u ideje, a njegova najsjanija ideja je bila LJUBAV PREMA ČOVJEKU. Nevjerovatno ali istinito ta njegova ideja je postala i njegova najveća opasnost. Ljubav, energija koja je bila njegova zvijezda vodilja, se zrcalila u svemu što je govorio i o čemu je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga. Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano da bi šireći svoj misaoni horizont širio i horizont drugih. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost, ali uprkost tome između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i jasno grijeh drugih. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja bili domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore uvijek novoga i starog osjećaja u sebi . Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni sanjar vjerujući da i u snu sudjeluje u nastajanju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću, tamnoj energiji koja se sve više i više širi.
On, udovac umrlih zvijezda, pokušava razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu. U vremenu prije našeg vremena su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, oduzeli prostor i slobodu govora. Branio ga je Pitagora ujedinjenjem vjere i znanosti, Dante koji je opjevao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a Stavroginom uvjetovao njegov pad. Bio je čovjek sanjar u kojem su ljubav i moć u sukobu jedne jedine ali u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, izraženo u ideji iz koje je proizašao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila kroz tu ideju "prozvana" jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.
"Nastavimo li ovako polako se približavamo sudbini skakavaca, koji da bi postojali moraju sve oko sebe opustošiti." uzviknuo je tužno pozivajući narod na spoznaju ljubavi. Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je ČOVJEK, njen jedini sudionik, stvaraoc i suradnik. Pitagora ga brani sa kule koja već stoljećima raspoljava dan i dokazuje kružni tok vremena i njegovu beskonačnost u konačnosti naših tijela:

"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."

Porota se oglušuje na glas iz davnine i optužuje sanjara činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi.
Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, srca u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, Vlado Gotovac se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:
"Tako radostan i tako raznolik svijet, to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."
Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja, vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica, njegov anđeo ljubavi, mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan.
"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu anđeoski glas, a bijela golubica nestade u zracima sunca. Sanjar uzdignute glave krenu u novi dan da ponovo pokuša u čovjeku probuditi Ljubav.




Dienstag, 6. Dezember 2011

Ljubavno pismo...





Dogodilo se  daleke 2008- godine na današnji dan. Sveti Nikola je umjesto šarenih bonbona donio sunčani trak nade u  naš život. Tihovali smo jer ti je bolest ukrala glas. Napisah ti pismo.
Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja.A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti te čarobne noći oslobodio iz okova srama.

Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost. muzika tvojih riječi je dodirivala srce.

Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje još uvijek ne znajući da sam godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. Šaputao si,

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time

i ja razumjeh Hesse- ovu pjesmu i zavoljeh sve moje prošle tuge koje su me donijele u tvoj zagrljaj. U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i spoznah da sam za sve tuge bila sama kriva, da godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih dlanova. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj.
Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu. Govorio si pjesmu zajedničkog prijatelja,

Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka. Iz ljubavi s ljubavlju danas te osjećam kao sunce i svjetlost na dlanovima, danas te samo volim jer ti si moja istina o životu.
Dobro došao kući dječaće očiju boje sna.

samo Ja






Sonntag, 4. Dezember 2011

Sjeti se Barbara...





Sjeti se Barbara ,
nad Brestom je bez prestanka je kišilo toga dana
a ti si prolazila nasmijana
pokisla, radosna, očarana,
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo toga dana
a, ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
Sjeti se Barbara
ti, koju nisam još ni znao
ti, koja mene nisi znala
sjeti se
sjeti se toga dana
i ne zaboravi.

Sinoć sam ubrala grančicu sa trešnjinog drveta i jutros je stavila u vazu na prozoru. Slijedim neko staro vjerovanje i na današnji dan pozivam proljeće u kuću. I nadam se da ću u Badnjoj noći trešnjinim cvijećem ukrasiti stol, da će u toj zimskoj noći uistinu zamirisati ljepota rađanja prirode i kada na nebu zasja zvijezda repatica da će to biti uistinu najava spasenja.
 



Legenda kaže da je sveta Barbara zaštitnica života, da nas brani od groma vatre i ratova. Tek danas razumijem poruku koju nam je Prevert svojom pjesmom ostavio u naslijeđe.

Neki čovjek je pod strehu stao
povikavši iz svega glasa tvoje ime,
Barbara, a
ti si po kiši k' njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala.......

Ona u ratnim olujama štiti ratnike na bojištima, bdije nad gradovima i nad ljudima.

O Barbara,
bez prestanka kiši nad Brestom
kao što je kišilo i prije.
no to sada isto nije
Sada lije strašna i korotna kiša,
to čak ni oluja nije
od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao uginula štenad strvi
otječući vodom ponad Bresta
da nestanu negdje daleko,
daleko, veoma daleko od Bresta
tamo gdje nestaje sve.

U vremenu došašća se mislima i osjećajima uvijek vraćam u djetinjstvo. Blagdan svete Barbare je bio dan tihog slavlja u našoj kući. Moja draga nona je slavila rođendan. Vidim zaštitnicu moga djetinjstva kako u porculansku zdjelicu sipa vodu i stavlja pšenicu da proklija, da se do Božića zazeleni, da bude ures blagdanu mira. Jutros naš prozor ukršavaju trešnjeva grančica i ona ista porculanska zdjelica iz koje će se u Badnjoj noći zeleniti pšenica.

Sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu,
na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora
iznad arsenala
iznad broda iz Cezana.

Tu prekidam Prevert- ov stih i sretna kličem svitanju,

Noćas je Barbara, zaštitnica naših života, prosula nad nama svoje znamenje i na još suhom trešnjinom drvetu zasjaše kapljice sreće.




Samstag, 3. Dezember 2011

Istina u tvojim očima...






U odajama uma susrećem daleke dane koji se kao misaone slike, kao svjetlucave vizije prelijevaju obroncima svijesti. Na obalama Mnemozinine rijeke kao kristalni cvjetovi blješte trenuci u kojima se zrcali proživljeni život. Osluškujem šaptavi glas čuvarice Lunina hrama i mjesečevu sonatu u prohujalim olujama i čujem zov sadašnjeg trenutka. Artemida rastače vrijeme  i razlomljene boli kristalnim zidovima svetišta. Promatram taj ples svjetla i sjenki i brojim zlaćana zrnca pješćane ure koja neumorno pretače to najvrednije blago života. Istina se ogleda u tvojim očima. Volim dubinu tvog pogleda i osmijeh dječaka na tvojim usnama. Osluškujem šapat tvog srca i u ljepoti ovoga trenutka spoznaje koračam kristalnom piramidom bezvremena i ispisujem svoje boli na smaragdnu ploču sjećanja. Uranjam u jučerašnje nemire, titraju kristalne niti pamćenja i slažu rešetku u koju ostavljam ružne uspomene. Duša mi se smiješi očima ćilibarskog sjaja, vraća mi otrgnute krhotine kristala srca i smiruje uzburkalu svijest. U jednom tamnom uglu Platonije nestaje plavičasti oblak jučerašnjeg nepostojanja, a sa njenog vrha,  iz one točke u kojoj se susreću sve točke univerzuma, kaplju kristali sreće i omataju se kao kozmička zmija oko uznemirenog srca. Osjećam vrtnju kristalnog vretena i spiralnu dinamiku spoznaje i toplinu božanske iskre koja gasi tugu i zaliječuje sjećanja.  Decembar otkucava u Platoniji došašće ljubavi, olovno nebo prošlih tuga se pretače u  azurne uspomene  i vjetrovima prošlosti sakuplja pepeo boli u urnu koju bacam u Letinu rijeku. Ljubav je ovo ovdje i ovo sada, njena ljepota zasljepljuje kao bjelina breze u proljeće, opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima ljeta,  miluje me  rapsodijom nepostojećih boja. Osjećam vrtloženje sreće i slutim dolazeća zima će biti blaga.