Sretan Uskrs...

U eudemonizmu čulnosti zakoračih u predklijetku sna, vidjeh prelamanje svjetlosti u gralu svete istine  i začuh šapat tišine. Događala se  čudesnost žuđene stvarnosti.  Nad nama je blještalo ponoćno sunce. Bila je to noć puna nepoznatih mirisa koji su se slijevali preludijem ljubavne igre u etidu kojom smo izrastali iznad očevidnosti fizike postojanja i uranjali u metafiziku euforičnog  predavanja ljepoti. Tmina je nestajala u plemenim jezicima nutrine koji su nas odnosili na obronke prabića. Pričestio si me svetim tijelom vjerovanja koje postade obred misnog slavlja na  žrtveniku  hrama ljubavi. Iz kaleža je izranjao  okus crvenog vina kojim si posvetio želju na usnama. Pretočena sveta krv se razlijevala dubinama i sjedinjavala nas sa protegom beskrajnosti. Miloglasje tihovanja sa Maslinove gore nas je hrabrilo u tankoćutnoj  eustaziji pučine oceana snova. Zaustavljeni na vratima vremena postajemo stvaraoci  vječnosti. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog, vjekovima oslikavanog svijeta, na nas već stoljećima čeka bog pastira i poziva nas u drevni san. Oćutih  prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, osjetih da je to bila iluzija opsjenara kojima smo slijepo vjerovali.  Ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako dolaze. Orionovo sazvježđe je prosulo zlaćanu prašinu, trag treperave sreće među svilenim jastucima. Blagošću neba dotaknuti, šapatom lazurne noći  ohrabreni utonusmo u novi san.
Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli utkanih u dlanove mjesečine koji klize tvojim obrazima, osjećaš li oblik sna u koji te pretvaram. Šapatom oblikujem tvoj lik u beskrajnost, bojim te pastelnim nijansama vječno sanjanoga Raja, slušam tvoj glas okupan plamenim jezicima u vjetru koji se širi Arkadijom i donosi miris ljeta. U svjetlosti tvoje blizine, u iskrici one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, u sebi iskonskom tišinom tebe u tebi ljubim. Bio si Lisander, bila sam Hermija iznad nas je lebdjela boginja sjajna koja se ogledala u dubini tvog pogleda. Nestajali smo u vilinskoj šumi, sjedili na jastucima od jaglaca, a onda se tražili na anđeoskim poljanama, voljeli se bezumljem  ljubavi. Zaodjevao si me u ruho sjajnih čari, zamatao me u nepostojeće geometrijske oblike. Ponoćno sunce je bilo svjedok ponovnom uprisutnjenju božanske ljubavi u našem ovdje i našem sada.

http://sretan-trenutak.blog.hr

http://umijece-vremena.blogspot.com

Skinuh krinku žalovanja...

Molila sam  pomilovanje za prognanika kojeg pred porotom časti osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti. U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu nesretnog neba otkinutog iz dubine sna. Daždila je ledena kiša u duši gubitnika i ledila srce odmetnika sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh siluetu kozmičke zmije, ognjilo neba kako pali svijeću i uvodi me u kriptu bezimenih osjećanja. Omamljena strahom i tuđinom čulnosti krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina u suzi na licu vremena. Tišina zajeca opijelom i pruži svoje dlanove na kojima je iskrio krijes života. Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.

Otvorih oči i u svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah obris Volto santo, konture svete istine. Praiskon nježnog dodira probudi u meni ratnicu svjetlosti i uspava mučenicu. Tvoji dlanovi prosijaše ostatke razmrvljenog bola i darovaše mi otajsvo okrepljenja. U Kohinoru svjesti se prelomila linija tugovanja za nečim što nije ni postojalo, svjetlosno koplje se tankoćutno zabolo u srce i odledilo okove u kojima je tiho umiralo. Pružio si mi ruku spokoja i izveo iz kripte u kojoj željeh pokopati ljubav. Svitalo je na vratima vremena, svitalo je u duši kada u tvojim očima vidjeh osmijeh prabića koje se budilo iz Trnoružicinog sna. Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si. Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih. Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena. Vidjela sam te u odori zatočenika istine koja je tragala za svojom cjelinom, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja. Osjetih ekvinocij u dvojnosti duše, ravnodnevicu između sna i zbilje, između mene i mene. Zagrlio si me, zarobio omčom sreće i poveo putanjom ka zenitu novog sna. Moje je srce tamo gdje si ti šapnuh uvlačeći se u krug ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blog.hr/

  
        

Vjeruj u ljubav...

Čitala sam knjigu Cecilie Ahern "P.S. ich liebe dich". Ljubavna pisma, ostavljena post mortem u naslijeđe. Sudjelovala sam tužna srca u događanjima programiranim snagom čovjeka koji je, svjestan svog odlaska u vječnost,  svojim izričajem ovjekovječio znamenje  ljubavi. Odaju se ispunjali tankoćuti tonovi  pijana i pričinjalo mi se da iznad mene  lebdi silueta anđela. Bilo je to u vremenu nutarnje oluje svijesti, u trenucima postojanja u klještima Kronosove pohlepe i straha da će požderati i naše trenutke sreće. Prisjećala sam se vremena u kojem sam sanjala život, ljubila i jednostavno živjela u sretne trenutke. Bila sam nasmijana, neopterećena i slobodna. Šaputavom svjetlosti svoje duše mi je govorio o sreći i ljubavi, o neodoljivoj lakoći postojanja u kojoj bi mogao živjeti do kraja vječnosti. Vjerovala sam mu i još uvijek mu vjerujem. Danas se sjećam  trena u kojem sam ga ostavila u kući punoj mirisa smrti i  osjećaja u koji se ugnjezio strah i pitanje na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu. Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je šapat njegove duše cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa, boja i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno jer ja nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Sudbina je bila milosrdna, on se vratio i sam spalio pisma koja je bio sakrio u kutiju od cipela na dnu škrinje u kojoj još uvijek  čuvam uspomene. Gledala sam plamene jezike izgaranja njegovih tajnovitih želja i osjetila jednostavnost u trenuku jednostavnosti povratka žuđene sreće. U tom vremenu sam naučila živjeti prioritete i vrednovati u  dimenziju istinskog postojanja u jednostavnosti životnih istina. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://sretan-trenutak.blog.hr/ 

Dijalog u praskozorju sna...

Poznajem li te?
pitam sjenku na mom ramenu.
Osjećam li te?
pitam ljepotu trenutka,
kapljicu rose na tek procvaloj ruži,
taj čudesni biser vredniji od prohujalih godina.

Promatram umiranje zvjezda nebo i tražim u tom beskraju potvrdu ljepote. Sedam ljepotica noćnog neba odlazi i ja slijedih zlaćani trag koji me povede do središta sna koji budna sanjam.

"Je li ljepota uistinu blještavilo svjetlosnih zraka koje se, na svom putu do mojih očiju, prelamaju i odavaju mi čudesnost zakona Božjeg skrivenog u zlatnoj spirali, čudesnost koja poistovjećuje prirodu i moj osjećaj za njenu savršenost?" upitah mudrace koji su zvijezde nazivali imenima boginja.

Noćas je sedam Atlasovih kćeri plesalo svoje gluho kolo režući nebo zlaćanom spiralom svojih pokreta. Ljepotu ne spoznajemo očima, ta spoznaja izrasta u dubini duše, tamo gdje se zrcali stvarnost i izrasta u svijest o njoj.
U ničijoj zemlji, na granici između estetike i matematike se krije tajna ljepote i mijenja svoje oblike onako kako se mijenja moja svijest o njoj. Iako uzajamnost između zlatnog reza i estetike do danas nije racionalno objašnjena zlatni rez je uvijek vidljiv u estetici bilo kojeg oblika ljepote.

"Odakle dolazi ljepota?" upitah jutarnju zvijezdu.

"Sama starogrčka riječ kosmos u prevodu znači istovremeno ljepota, uređenje i nakit. Kosmos je za Grke tog vremena bio odraz ljepote i harmonije, kosmos je bio dokaz savršenog uređenja u kojem svi njegovi djelovi zajedno čine cjelinu jednog velikog lijepog svijeta, ali pri tom sjedinjenju ni jedan dio ne gubi osobnost." šapuće mi glas iz davnine.

"Promatrajući veliki svijet, na prvi pogled mi se svugdje ukazuje simetrija, prirodni zakon kojim si objašnjavam jednakost dijelova, zakon po kojem sam ponekad spremna definirati ljepotu i savršenost, ali ljepota je u svom vječitom nastajanju puno kompleksnija i slijedi na prvi pogled, za moje oči, nespoznatljive zakone." pokušah nastaviti dijalog s treperavim svijetlom ovog srcozorja.
"Zaustavi se u trenutku spoznaje. U tvom malom univerzumu se zrcale svi prirodni zakoni, duboko u tebi sjaje Atlasove kćeri i plešu svoje gluho kolo. Slijedi njihov trag i doći ćeš do najsvjetlije točke, do izvora svijesti, do očiju Božjih." daleka misao se sjedinjavala s mojom.

"Gdje početi, kako pronaći u sebi zvjezdani trag?" upitah željna spoznaje.

  

Tu u dubini sebe same osjetih leptirov let, treperavu stvarnost nezaboravnog trenutka i spoznah odakle dolazi ljepota i prisjetih se stiha Vesne Krmpotić.

Ako Tebe nosim,
Svaki mi kamen na duši je lak.
Ako Tebe želim,
Slobodna sam da svaku stvar
Uzmem i ostavim -
Da uzmem kao da ostavljam,
Da ostavim kao da uzimam.

Svakoj je travki ime: Ti.
A Ti sam nemaš imena:
Kao ni ja.

Ti nemaš imena, ti si rosa na tek procvaloj ruži, ti si biser vredniji od svih prohujalih godina, ti si bezimeni pjesnik poezije mojega života i ja ti odgovaram stihom.

Ako osjećam tebe
ljepoto ovog jutrenja,
ljepoto ovog buđenja,
ljepoto nazirućeg dana,
ljepoto dolezećeg sutona.

Dok osjećam tebe
tada znam odakle dolazi ljepota,
tada znam kako se rađa trenutak,
tada znam što je leptirov let,
tada znam zašto se širi ljubav

i postaje najveća i najvrednija istina svakog praskozorja.

A ti mi odgovaraš poezijom Roy Crofta.

http://sretan-trenutak.blog.hr/  

Zamka lijepih uspomena...

Stajala sam na pješčanom žalu život pogleda uperenog u  jedno veliko ništa. Ledena ruka izronjena iz dubine podsvjesti je dotaknula djelić željenog zaborava, pokrenula mašineriju tugaljivih sjećanja, probudila leptire pamćenja i otvorila škrinju bolnih uspomena. Oćutih snagu istine o zlu skrivenom u Pandorinoj kutiji. Oslobođena silueta nečeg neobjašnjivog, nečeg što ne znam pretočiti u izričaj je bjesomučno gnječila kristalne zidove hrama ne čijem žrtveniku je dogorijevala svijeća prohujalom vremenu. Osjetih gušenje, strah se uzdizao koritom nutarnjih ponornica i trovao vrulju lijepih privida. Otvorih oči. Bio je san, sličan onima koje pamtim iz vremena tihog umiranja. Zar će me opet posjećivati bezimene aveti, izgnanice sreće?

Udahnuh svježinu mladog dana. Na oltaru svitanja je zaiskrio lumin u čijem plamenu vidjeh izgaranje bezimene siluete prohujale noći. Osluhnuh rapsodiju  procvijetalog jutra, osjetih snagu zamke lijepih uspomena i prisjetih se tišine satkane u obrise davnih  snova. Nova svjetlost buja praskozorjem, počiva na bisernim  oblutcima razasutim žalom sjećanja. Koračam padinom vječnosti i skupljam blago izgubljeno u vremenu nepostojanja, prosuto iz oceana u kojem se još uvijek njedre sedefaste školjke svijesti.  Udišem miris ružina drveta koje niče iz olujnog neba davnih snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. Velika pukotina željenog  zaborava se pretvara u uvalu vječnosti u kojoj valovi oceana sna dodiruju hridi izrasle iz vjerovanja. Osluškujem šum tog beskraja i čujem ključanje krvi  u dnu svetoga grala, na dnu kaleža života, u klijetkama življena. Na nebu nutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti,  plešu ples budnosti u ljubičastom snu. Unikatnost čovjeka u univerzum se dokazuje u ovom jutrenju, titra istinitom tvrdnjom o cjelini izrasloj iz božanske matematike, u cjelini koja ne priznaje zbrajanje i oduzimanje i blješti svjetlosnim zagrljajem svevremena. U arboretumu sretnoga trenutka svjesti osjećam blizinu  srodnih duša u zagrljaju univerzuma, vidim dlanove koji legendarnim mačem režu Gordijski čvor nagomilanih  oblaka nepostojanja. Naslućujem ruku  sudbine koja piše  svjedočanstvo ovom buđenju u procvijetalom jutrenju, u carstvu boga Kairosa. 

sretna poželjeh  istražiti nepoznate pustinje i prašume moga svemira. Sjetih se knjige "Kosmos" Aleksandra von Humbolta. Upitah se kako ispitati nepoznate djelove nutarnjeg svijeta, od kuda krenuti, kako raskrinkati zagonetku u kojoj se krije izvorište privida koji izranjaju iz literature, poezije, znanosti. Budna utonuh u san koji je danas teško opisati. U dubini sjećanja, na vratima prohujalog vremena vidjeh Shakespearovog Vratila preobraženog u magarca kako luta šumom tražeći izlaz iz nje.

U lahoru privida začuh vilinski glas…

"Pjevaj mili smrtniče jer moje uho ljubi tvoju pjesmu. Zaljubih se u te, lik tvoj zarobio mi oko, vrline tvoje me nježno miluju…meni se čini gospo da zato imate malo razloga, razum i ljubav danas nisu najbolji prijatelji…I mudar si kao što si lijep…kada bih imao malo pameti da izađem iz ove šume imao bih je dosta za svoju potrebu…"

Shvatih da treba krenuti ka suncu. Krenuh ka Levantu sna i u jednom sutonu na trgu cvijeća vidjeh ljubav kako leprša kao noćna leptirica, oćutih je u lahoru, začuh njen glas u cvrkutu plemena ptica koje se vraćalo u dolinu suza.  U ćilibarskom pogledu tvojih očiju naslutih prastaru sliku, njene oči i njenu dušu. Iz pjeska i pjene se uzdigula boginja i zavrtložila trenutak u spiralu sreće, u ljubav, u život.

http://umijece-vremena.blogspot.com 

http://sretan-trenutak.blog.hr  

Nimbus sna...

U kolobaru tvoje svetosti vidjeh svoj odsjaj. Upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna. Aureolu vječne ljubavi šapnuo si. Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na  dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegnemo postojanje, da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo. Čarobnjak na vratima sjećanja, čuvar lijepih uspomena razgrnu nevidljivo platno na kojem se zrcalio onaj trenutaku u kojem se utopih u tvom pogledu, onaj treptaj oka u kojem zalutah u okrilje tvoga sna. To je bio početak iscrtavanja kolopleta naše zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju duše.  Više ne postoji razdaljina, uvijek smo na istoj distanci ka središtu kruga i zvijezdi koja nam pokazuje put. Uvijek smo na čvorištu linija sreće i sudbine i pričinja mi se ponekad da vodimo besputni život na dlanu vremena. U vrtloženju našeg vremena vlada mir, u kovitlanju misli vlada harmonija, u dinamici osjećaja vjekuje sreća. U tubusu pamćenja se iskre kristali i skladaju simfoniju boja u kaleidoskop svjesnosti. Vidim se u vrtokretu tvoje postojanosti, zrcalim se u prizmi prolaznosti trenutka i ostajem nepromjenjiva u bezakonju našeg sunčanog grada, neprilagodljiva promjenama koje ponekad stižu urlicima proizvedenim izvan našeg srećokruga. Omamljena tišinom tvoga zagrljaja,  osjećam te puninom strasti koja se slijeva u Sijamsku tajnu o nedjeljivosti i mnogoprotežnosti sudbonosnog začeća jednote.

http://umijece-vremena.blogspot.com 
http://sretan-trenutak.blog.hr

Biverzum sna...

Ispiti i opiti se božanskom kapljicom,  doživjeti ljubav, a onda bježati iz okova stvarnosti i tražiti ljepotu u beskrajnim visinama nepostojeće sfere življenja. Odlučiti se za umiranje kao Romeo i Julija, umrijeti od ljubavi kao Tristan i Izolde, ostati vječan u umjetničkim djelima, u tragovima poezije, slikarstva i muzike. Bezuvjetnost tog najvrijednijeg osjećaja čini od nas heroje ispričanih, opjevanih i naslikanih trenutaka neizrecive sreće. Darovati sebe, dobiti za uzvrat tebe i onda jednostavno živjeti ljubav.  Biti neuništiva kapljica vode u pustinji želja, putokaz na raskrižju čežnji, samozatajnost u oluji taština, radosni val u podmorju žudnji, pjena na pučini oceana snova. Pogleda vječno uperena u beskrajnost neba vidjeti bjelu golubicu sa znamenjem mira u kljunu i pružiti joj dlan za sretno slijetanje na srećodrom duše. U krhkosti bezglasja snova postati karijatida trenutka u koji se slijevaju sve odluke uzdrhtalog srca. Naš biverzum se širi, ali u njegovom rastakanju beskrajnosti ja osjećam tvoju blizinu koja me hrani snagom za nove trenutke, za one živote u kojima ćemo uistinu postati nedjeljivost od vječnosti. U tom kristalnom zdanju naše svjesnosti ne postoje vrata, nema zidova, ne vide se razine svjesnosti, tu vlada bezgraničje ljubavi. Osluškujem preludij ljubavnoj istini i vidim galeriju osjećajnih slika koje se kotrljaju ka cilju, ka pastelnim bojama Arkadije koju nosimo u srcima. U tvojim očima vidim tvoje djetinjstvo, dolinu zelene rijeke, vrulju iz koje izvire ljubav i sjedinjuje nas u spiralnoj dinamici vrtloženja ovoga ovdje i ovoga sada.

http://umijece-vremena.blogspot.com
http://sretan-trenutak.blog.hr

  

Bezglasje nutarnjeg bezgraničja...

njegova vječna poezija koju sam gutala u gimnazijskim danima, čovjek koji nam je tada darovao bezglasje nutarnjeg bezgraničja, poeta koji nas je uveo u svijet kraljice literature...njegova poezija nas još uvijek oplemenjuje...

Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s čim sam se spajao
a nisam ga ni takao
možda sam boravio i u svom životu
možda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno.
Sa mnom je opasno ići,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini čovjek
koji sumnja u sebe
sve česće mi se čini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten sunčevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Teško je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se može,
mada je neobićno,
sa mnom je čudno čak i umreti...
jer ja se ne završavam.

Miroslav Antić 

Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja... kaže Sophia de Mello Breyner Andersen ovom pjesmom. Kada u toj krhkosti svijeta pronađemo točku prividnog mira tada ljubav postaje bezglasje nutarnjeg bezgraničja. Njeno bezobličje se rastače tijelom i pretače u staničje nutarnjeg percepijenta kojim zamjećujemo njenu ljepotu, osjećamo njenu divotu, ćutimo njenu praiskonsku nedjeljivu jednotu.

 

Granice su izmislili ljudi u bezgraničju bezglasja rajske tišine. Zabrane, opomene, mjerenje, izračunjavanje, trgovanje su osmislili ljudi tražeći besmislenost u smislenosti božjega sna. Iskra početka je rođena u beuzuvjetnosti ljubavi. Ne postoji odlika ljubavi, nema laboratorija u kojem se mjeri njena kakvoća, ne postoji  vaga na kojoj se važe njena količina. Ljubav je jednostavno ljubav, bezmjernost bezriječja njenog carstva, neprocjenjivost karatnosti njene vrijednosti. U podomorju nutrine i beskonačnosti svjesnosti ona se širi brzinom svjetlosti i u treptaju oka doseže svoje uspone i padove, obilazi svoju ekliptiku i rađa se nova, a uvijek ista. Ljubav je duša osjećanja i svojim postojanjem dokazuje nedokazljivost, neizračunjljivosti i nemjerljivosti svojih svojstava. Izronjena iz zagrljaja pjeska i pjene ona u sebi nosi sobost čestićja i sebstvo valovitosti spiralne dinamičnosti. U bezgraničju rajskih prostranstava ona, uvijek budna oka u zlatnom trokutu, ostvaruje neostvarljivost matematičke etike i ostvarljivost zagrljaja duše i materije. Kristalno jasna slika njenog bezobličja se dinamikom zlaćane spirale zrcali u srcu dodirima, bojama, mirisima, okusima i zvucima. Bezvučjem sklada tankoćutnu simfoniju univerzuma i nečujnošću svojih titraja pokreće uragane u bespuću sanja. Tihana lađarica galije pune neprocjenjivog blaga ona samozatajno pokreće njina jedra i savladava oluje na oceanu života, uplovljava u mirnu luku herojskih zanosa i svojim nježnim tkivom se sidri u samoj žiži srca. Naslonjena na tvoje rame osluškujem njenu tišinu i čujem izrastanje božanske geometrije u zavjetrini vječnosti. Ničeg drugog nema u izvorištu života do sjaja tvojih snenih očiju i bezglasja bezgranične ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blog.hr/

 

Carstvo pune zrelosti...

Ovo je kolaž sastavljen od davnih tekstova...uzdižem jedan njihov dio zbog uskorog dana žena, zbog diskusije o ženi i njenoj snazi, zbog putovanja u dubinu sebe, zbog one ranjivosti koju zatomljujemo u sebi i ne uspivemo do kraja raskrinkati onaj tugaljivi dio sebe...nego ga nesvijesno živimo tražeći uzrok izvan sebe...zašto nam se događaju "deja vu" efekti, zašto nam se pričinja da smo već jednom doživjeli sličnu, čak isti situaciju, zašto imamo fobije?...kako se osloboditi strahova kojima ne poznajemo uzrok?...kako se osloboditi Freudovog sindroma nedostatka sreće?...da, to je put samospoznaje koji možemo nazvati "per aspera ad astra", ali vrijedi uroniti u sebe sama i iz galerije misaono- osjetilno- osjećajnih slika izvlačiti djeliće sjećanja, proživjeti ih još jednom i uz pomoć njih uranjati sve dublje u santu leda u kojoj se kriju naši zatomljeni trenuci, naša podsvijest koja je često najveći neprijatelj našoj sreći...:-)))

Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u trenutku postojanja i osjetiti njegovu moć, a onda misaono hrliti ka slijedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma, Sorena Kierkegaarda i vjerujući toj misli pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se danas nalazim.
Zatvaram oči, slijedim tračak mog unutarnjeg svjetla i vidim da se u mojoj svijesti događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju postojeće zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama, da, postajem svijesna svoje nemoći da se odlučim, da krenem, da zaustavim svoju uzdrahtalu dušu u njenoj destruktivnosti. Što učiniti? Kako prekinuti taj rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Što to znači? Gdje se nalazi ključ za otvaranje tih čudesnih vrata duše? Holistički pristup sebi samoj, osjetiti sebe kao cjelinu, osjetiti sve protekle godine, sve one trenutke u kojima sam nekada bila sretna, pa onda nesretna, vesela pa tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.

Vizualiziranje sindroma "nedostatak sreće".

Prisjećam se djetinjstva, uspinjem se stepenicama ka tajanstvenom svijetu zaborava i zamišljam da sam ušla u Alicin svijet iz zrcala svijesti. Misao je materijalizirani osjećaj, čujem šapat sadašnjeg trenutka, osvijesti svijet čujnosti i čulnosti. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom sjene  nepostojanja zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo. Vraćala sam se vrelu svjesne spoznaje među bisere koji su se slagali u mom utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, "onog" tajnom obavijenog duševnog stanja, zasja biser moje biti. U njenoj dubini vidjeh skriveni izvor energije ljubavi.

To je jedan od puteva ka oslobođenju iz krletke osobnih strahova u kojoj ponekad vjekujemo kao ptica slomljenih krila. To je trenutak sličan izlijetanju leptirice iz kukuljice nepostojanja i uranjanja u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet neogranićenih mogućnosti. Spoznavši izvorište ljubavi u sebi trgamo okove samosažaljenja i ulazimo u carstvo pune zrelosti, živimo puni život, živimo jednostavno ljubav.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=3289  

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=58351  

Apsurdni zidovi...

“When I’m dreaming back like that I begins to see we’re only all telescopes.”

Joyce, Finnegans Wake

Pročitanje knjige ostaju zapisane u sjećanjima i postaju čuvari na vratima vremena. Posljednji Joyceov roman "Finnegans Wake" nije moguće doslovno prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica oznaćava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol zrcali buđenje. Sinoć doživjeh i jedno i drugo značenje, sjedinih u svjesnosti istinu o Senekinoj smrti, Matoševu pjesmu "Utjeha kose" i Ujevićevo "pobratimstvo lica u svemiru". Oćutih vrtloženje vječnosti u buđenje u sretnom trenutku postojanja.

 

 

Poznavala sam je površno. Stanovala je u onoj ulici kojom sam godinama prolazila upijajući ljepotu jutrenja. Sretale smo se u prolazu i osmijehom pozdravljale. Nismo progovorile ni jednu jedinu riječ. A onda sam promijenila adresu i više je nisam vidjela. Sinoć sam u traganju za prohujalim vremenom prošetala tim putem, želeći oživjeti lijepa sjećanja. Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih nemir. Pred jednom zgradom je stajao automobil prve pomoći i policijski auto sa upaljenim plavim svjetlom. Zaustavih se u trenutku kada su ljudi u bijelom iznosili zatvoren postmrtni kovčeg. Skupljena masa je komentirala događaj. Živjela je sama. Bila je nesretna. Nije voljela razgovore. Možda je bila  gluhonjema. Samo se smiješila. Zujao je romor glasova oko mene. Sjetih se osmijeha žene koju godinama nisam vidjela. Kako je umrla? Nije umrla, ubila se. Pronašla ju je njena poslodavka jer par dana nije dolazila na posao. Kako se ubila. Nađena je u kupaoni u hladnoj vodi punoj krvi. Zastao mi je dah. Osmijeh se pretakao u izraz boli na licu koje se tog trena zrcalilo u mojoj svjesti. Stajala sam kao okamenjena dok se znatiželjna masa razilazila. Sunoćavalo je bljeskanjem munja poslije vrelog dana. Zar je to uistinu moguće? pomislih. Kakvu igru sudbina igra samnom u ovom trenutku. Bježeći od misaonog sučeljavanja sa samom sobom uletih u koloplet istih misli. One je umrla Senekinom smrću bježeći od sebe same i nedohvatnih istina. Nebo je zatutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je zaplesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Vratila sam se u stvarnost i očutila istinu Camusovih riječi.

" Poput velikih djela, duboka osjećanja znače oduvijek više nego što su svjesna onoga što kazuju. Velika osjećanja nose sobom svoj svijet, blistav ili jadan. Osjećanje apsurdnosti na zaokretu bilo koje ulice može iznenaditi svakog čovjeka. Takvo kakvo je u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj mrtvoj svjetlosti, ono je nerazumljivo, ali je naše."

Živeći apsurde mi živimo istinski život jer on se ipak ne odigrava samo na sunčanoj strani ulice, on se slijeva trenucima i tvori rijeku bez povratka koja se ulijeva u ocean vječnog sna. Mi smo smo samo kapljice velike vode koje na kraju ovozemaljskog puta postaju suze na dlanu vremena.

 

http://sretan-trenutak.blog.hr/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66820

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Svjetlo nad svjetlima...

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, koji je bio dan punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i zadnje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma.
Svjetlo nad svjetlima ogrnuto neznanjem nastajanja i znanjem postojanja, arhetip našeg početka, najsnažnije biće, simbolika časnosti misterije koja živi u neizgovorenom i neimenovanom, tjelesnost neba, tajnovitost vječnog izvora istine.
Ne heroina sudbine, nego učiteljica misterije, svjetlost još uvijek potvrđuje postojanje neznanja, ali ne zalijeva i ne hrani sušu opustjelog srca. Izašla iz tame, prekoračivši vrata vremena ona dotiče tek misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i imenuje ih vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. To je prastara mudrost koja živi snagom uvjek nastajuće energije, koja svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu. Ona tako omogućuje vidljivost tijela, pretvara energiju u masu, a masi u isto vrijeme vraća svojstva energije. Taj daleki trenutak u mjesecu Tybi je bio trenutak našeg nastajanja i vječnost našeg postojanja u univerzumu.

  

To je treptaj oka koji potvrđuje istinitosti Aristofanovog izmišljenog mita o nastanku čovjeka. Zatvorih oči da vidim božji san u eksploziji svjetlosne prašine, da doživim Pitagorinu harmoniju u simfoniji univerzuma, da doživim vrtloženje nebeske spirale i rađanje ljubavi.

Tisućljećima kasnije taj trenutak istine je dokazan formulom, on je promijenio našu svjest i spoznaju o svijetu u kojem još uvijek mnogi od nas ne postoje svjesno nego samo traju. Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik na izvorištu života, procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Luciana, svjetlost nad svjetlima postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://sretan-trenutak.blog.hr/2008/10/index.html

 Pripremi

Istina, kči vremena...

Okovana ledenim pogledom u ružnim uspomenama ne mogu se odvojiti od sjećanja koja me progone kao pobješnjeli psi prestrašenu srnu. Bježim kroz labirint svjesnosti i sudaram se sa zrcalima u kojima vidim neisplakane suze na obrazima bez osmijeha. U središtu tog nepostojećeg zdanja blješti tabula smaragdina, spuštena u moje vrijeme nevidljivom rukom dobre sudbine. Zaustavljam se na stranicama neke izmišljene priče i počinjem živjeti neki drugi život. Oko mene neki nepoznati ljudi poznatih osmijeha. Osmijesi me odnose u san bez sna. Sama postajem osmijeh i krećem se polako stazama koje vode u neko drugo vrijeme. Sunce i Luna me prihvaćaju u svoj zagrljaj i ja čujem šapat ispisan rukom boga Thota na corpusu hermeticusu. Zatajila sam vas jureći tračnicama vremena koje su se nezaustavljivo kotrljale u nedohvatno sutra, odgovorih šapatu početka. Jecaj tišine je potrajao toliko koliko je trebalo da iz jednog osmijeha izrone oči boje neodsanjanih snova.  Ognjilo strasti uzburka umrtvljenu krv. Na usnama osjetih poljubac s okusom medovine pretočene iz pehara sa gozbe bogova. Miris uzbuđenja se širio odajom u središtu svijeta, a dlanovi nježnosti obrisaše suze sa mojih obraza.  Oslobodio si me iz okova prohujalog vremena, skinuo si s mene znakovlje Voodoo magije koju je silueta iznjedrena iz jezera prokletstva zabadala u meso voštane lutke koju je poistovječivala s mojim tijelom. Trenuci prokapaše iz korita nebeske rijeke i nahraniše isušenu dušu, oslobodiše je od ubitačnih sjećanja u kojima su se gomilale utvare odbjegle iz neke davno završene priče. U dubini tvog jantarnog pogleda vidjeh kako nestaje moje sljepilo na ljepotu ovoga ovdje i ovoga sada. Tihanim jezikom ljubavi je nestajalo ono što me proždiralo u bespućima traženja istine. Odgovorih ti pjesmom iznjedrenom iz središta labirinta probuđenih osjećanja.

Čovjek, čarobnjak, opsjenar

živi svoje iluzije,

svoje apsurde sanja,

čovjek to čudesno zrcalo svijeta

dotaknut Sofijinim snom

protkan krvotokom boga

diše ritam i živi pokret

tek probuđenog svijeta

u kojem njegova duša eonima luta.

To najfinije tkanje,

tvar svemira

utkana u srce

veze još uvijek

zlaćanu čipku života

s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.

Gdje počinje to veliko klupko

iz kojeg, kao pahuljice snijega

između niti dnevne svijetlosti,

izrastaju čvorovi sudbine,

i kao nestašna djeca

traže srce

tvorca čudesnog sna.

Tko zna kuda nas nosi

svileno tkanje,

satkano tisućama čvorova

sreće i tuge, ljepote i boli,

oplakano i opjevano.

Tko zna kada i kako

će svršiti

čarobni let kroz eone

u kojem vremenu

ćemo prestati tražiti put

u blještavom krajoliku

vječnoga božjega sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=70304

http://sretan-trenutak.blog.hr

Sjaj dušozorja...

Uranjam u jutro puno maglovitih privida protekle noći iza koje se rađa sunce i pretvara tu zavjesu u ples blještećih kapljica. Promatram igru prirode i ćutim zagrljaj znanosti i umjetnosti, susret Einsteina i Picassoa na kopreni praskozorja. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogoprotežnost doživljavamo očima srca gledajući kroz okna duše. Ali u ovom tajanstvenom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja i sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam rukom dohvatiti tu čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije kojom nas svjetlost nečujno grli. Čarobnost ovog trena pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena. Šutimo.

Tren traje, vrtloži se titrajima nebeskog vretena, prelijeva se u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti. Njeno sjećanje je satkano od energije ljudskih duša koju ona omata odorom njihovih djela. Iz svakog treptaja njenih očiju izranja čujnost njene čulnosti. govoriš glasom koji se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima leda se prelama toplo zlato i pretvara panoramu horizonta u krunskog svjedoka geometrijske estetike. Tišina izranja iz matematičke etike dodiruje naša ćula titrajima zlaćane spirale. Ushićenje se vrtloži, grliš me dlanovima na kojima se gnjezdi ljuvena divota vječnosti. Zlatna hostija se uzdiže i mijenja deskriptivnost našeg vidokruga. Osjetih mirise Provanse u zraku i dašak njihove tajanstvene  muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na cvjetove jasmina i našu prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa  polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture mladoga dana. Sretna sam da smo ovo doživjeli zajedno, odgovorih. Nasmiješio si se. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.

Bile su gospođice iz Avignona, potvrdio si istinitost moje vizije.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://sretan-trenutak.blog.hr

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=68263

Hvala ti dušo moja...

Zavoli dan u kojem se budiš, šapućeš mi davno sročeni stih, ti uzdrahtala dušo skrojena iz orgonskih niti utakanih u staničje svemira. Zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše ti bezglasnogovornice istine, budiš me tihovanjem odlazečeg Mjeseca ti hrabra čuvateljice Lunina hrama. Na Levantu jutri mirisno ljeto tvoga rađanja pod jesenjskim nebom dozrijevaja vremena, njegova prelamanja u plodove zalijevane suzama dobrih ljudi. Trenutak u zagrljaju bogova, treptaj oka otkinut iz zjenice kozmosa okićen vjeđama punim svilenkasih struna prohujalog vremena. U ovom buđenju u srcogradu čutim pukotinu u zaboravu, uvijek iskreću svjetlost koje se probija kroz razderotinu satenske opne vječnosti, čujem neuništivi čas izgovorene molitve vjesniku neba, koji je odnio miloglasno svjedočanstvo tvog nastajanja i ostavio te bezglasnu meni u naslijeđe. Zavoli milovidnost darovanu ti kao znamenje tvog nezaustavljivog hodočašća zvjezdanim prahom ka izvorištu iz kojeg si iznjedrena. Zavoli ovu zornicu da bi voljela sva međuglasja života, šapućeš mi  ti moja samozatajna vodičice ka vječnim lovištima. Osjećam te čujnošću nečeg još uvijek bezimenog u meni, slutim tvoju snagu u tvojoj tišini  i tvoju nemoć u vrisku ranjene ptice na dlanu sveprostornosti pejsaža kojim koračam kao ovozemaljska silueta onozemaljske mene. U trenucima suicidalnih poriva iskapanih iz ožiljaka na kopreni svjesnosti, ti smiruješ misaonu bujicu i pretačeš je u podmornice spoznaje, odvodiš me na deltu u kojoj se grle šumovi  smaragdne rijeke i poezija modrih oceana. Spuštaš jedra moje zalutale barke, sidriš me na delti ljepote, tamo na pješčanom žalu vjerovanja. U noćima kao što je bila ova rukama mjesečine rasplićeš kosu anđeoskoj sjaja, u Neptunovom hramu dodiruješ strune nebeske gitare i prosipaš plimu sreće. Gradiš most ka svodovlju lijepih uspomena i nedozvoljavaš mi da se utopim u moru samosažaljenja. U suglasju sinoćnjeg sutona svijesti i jutrošnjeg svitanja spoznaje čujem međuglasje sna odsanjanog u koljevci svemira. Rađala sam se nova na Veronskom balkonu punom ružina mirisa, budim se ipak ista, ona koju si ti u sunoćavaju tješila pjesmom slavuja, ona koju si ti, u ovom spramčioku suncozorju, probudila zornicom svjesnosti. U čulnosti tvog  tihovanja čujem pjev ševe u krošnji svijesti i zaustavljam sjećanja, pospremem ih kao, srcoslovima ispisane ceduljice "neprocjenjivo", u riznicu uspomena. Hvala ti dušo moja što si ovu noć, kao snovolovka, probdjela kraj moga uzglavlja.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66814