Stajala sam na mostu satkanom od srebra mjesečine, u zagrljaju plave svjetlosti davnih snova, a miris te čudesne noći je širio spokojstvo i iskrio buđenjem u novom snu, u ljubičastom snu i ljepoti ljubavi. Šaputala sam baladu izraslu iz treperavog srca još u vremenu poezije ruža, opraštala sam se od lutanja nebeskim stazama, opraštala sam se sretna od tog noćnog lutalice, rastajala sam se od nepostojanja u lakoći postojanja.
Mjeseče, moj sneni ljubavniče! Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni i noćas me dragane dodirom ne budi jer duša moja, tvojim sjajem ogrljena u nezemaljskom kraju izgubljena, u kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi, obasjava me srećom, ljepotom me krijepi, ljubičastim sjajem na zlo slijepim. Moj drevni sneni ljubavniče tvojim zagrljajem budiš ono srcu davno znano,puteve kojima se duša u ovo tijelo vraća, slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice, dok more života nudi okus vrulje, duša moja grli svjetlost drugog bića i s ljubavlju svjetlosni zagrljaj uzvraća. Mjeseče, moj drevni ljubavniče, zagrli me još samo jednom lavom vulkanskoga zmaja, plavetnilom nebeskoga sjaja i zvjezdanim krijesnicama bez kraja. Putokaz na zvjezdanim stazama, na Svemirskom beskraju raskršće, u nepostojanju trenutak istine mi budi.Kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće, ali noćas dragane moj davni ja osjećam sretna da me zemaljska ljubav u snove snubi.
Dragi moj davni sneni ljubavniče!Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg je izrastao moj ljubičasti san!
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen