Svjetlosno doba

Uronjeni u zagrljaju tihog oceana želja, iznjedreni iz svjetlosnog zagrljaja snova, mi volimo svitanja u mirnim lukama davnih snoviđenja. Svjetlosno doba našeg postojanja u sutonima iskri purpurom umiranja, utaplja se u srebrenkastom sjaju noćnog skitalice, a san, čudesan, san, predivan san se uvijek iznova rađa i lakoća postojanja u zagrljaju svjetla postaje naša životna lađa. Mi u toj opijenosti od ljepote, mi drugačiji od drugih, mi sjedinjeni u svjetlosnom dobu unutarnje ljepote, ljubavnim sjajem okrunjeni puštamo tugu da u nekoj od zaboravljenih luka, kao potopljena lađa, zaboravljena leži, a naša sreća, naša uzdrhatala duša leptirastom galijom novih snoviđenje od te nesretne, bezimene luke sve dalje bježi, odnosi nas u svjetlucavim tragom, melodijom svjetlosnoga doba u prostranstva nova i mi se utaljamo u tom čarobnom zagrljaju neba, zagrljaju snova, zagrljaju svakom srcu dragom. Na vrednosnoj vagi naših osjećaja ne zlati se zlato, ne iskre dragulji, istina se u kapljicama životnoga slapa bljeska i ispire svaki duševni mulj i misaono blato. U svitanju svake nove zore, sunce nas u zagrljaj zove, u svjetlosno doba, u beskrajne ljubavi more u kojem se kao biseri zrcale kapljice naše sreće. Izdignuli smo se iznad srednjevjekovnog brda neznanja, izgradili sebe u svjetlosnom zagrljaju drugih bića, pa iako to ponekad zvuči kao davna bajka, iako se pričinja da je sve tek uzaludna priča, mi osjećamo lakoću postojanja u svjetlosti vječnoj koju nam je darovala drevna drevne mudrosti majka.
Leptiri lepršavih krila u našim dušama se gnjezde, lakoćom leptirovih krila čovjek čovjeku s neba skida zvijezde, u zagljaju svjetla ljubav svoje bisere skriva i golubicom mira nam šapuće drevni stih iz balade snova, stih kojim nam postelju od kapljica sreće sprema, koljevku u kojoj se život uistinu sniva.