Vrata zatišja

Decembar je noćas otkucao na nekom skrivenom tornju zaborav. Olovno nebo je sakrilo ljepotu u azurne uspomene darovao vjetrovima taštine snagu da sakupe sva prošla ljeta i urnu ljubavi sakrije u bjelini snijega. Neka tamo sanja svoj vječni san jer kada odzvoni svanuće i procvijetaju kukrjeci nitko se više neće sjećati satova samoće i išćezlog cvijeća. Naše vrijeme izgubljeno u traženjima tragova postojanja uramljeno ljepotom susreta, a u nama raste nešto bezimeno. Dotakla sam tajnu tvog tijela bez kostiju i nježnost tvojih usana mi pokloni novu sliku. Naše vrijeme na vratima zatišja nagomilano ljeptom, izgubljeno u lavežu vrtlareva psa, ubijeno prije nego su procvale mimoze, naše vrijeme zatvoreno u naslućenim željama, postade prošlost u trenutku kada smo poželjeli slaviti rođenje. osjetih tvoje suze na obrazu i oprostih snovima zabludu. Gledam nebo bez osjećaja i zatvaram naše vrijeme u onaj dio mene gdje dolaze sva i ostaju samo lijepa sjećanja.

Zbirka pjesama "Odakle dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Starčević.