Varijacije na temu, agonije i ekstaze na obroncima snova

U mom dušogradu, u panorami usnulog srca, u trenutku kada svitanje grli tamu i razbija koprenu  protekle noći, vidim tragove jednog neodsanjanog sna. U prostor- vremenu sretnog trenutka na mene čeka anđeosko biće koje me sjedinjuje sa svjetlosnom dimenzijom postojanja. Iza još uvijek spuštenih trepavica prepoznah lik ljubomornog boga ljubavi i siluetu boginje lova. Vidjeh kako napinje luk i kako strijela satkana od mjesečeva srebra leti u beskraj sna. Pokušah pružiti ruke da zaustavim umiranje, ali u tom trenu na nebu zasja Orionovo sazviježđe. Srce prestade otkucavati svoje probne odkucaje i zatreperi strahom.

Artemidina ljubav je zasjala zauvijek u bezprostoru i bezvremenu i blješti u pokretu kojim je kao lovac iz Botije ubijao lava. Tužna priča pomislih, potražih osjećajima kraljevića moga sretnog trenutka i čuvara snova i šapnuh, povedi me do zenita, da čujem kako odkucava podne u dušogradu. Kao stih jednog davno pročitanog epa, želja spusti svjetlucavu nit i povede me kroz labirint lažnih osmijeha i pokazujući mi svoje lice dokazuje da je ona trenutak, iskra u mraku, zlatna zraka sunca u pejsažu duše. Osluhnuh romore iz dubine postojanja i osjetih smirenje. Na granici sna i jave vidjeh svjetlost koja je utirala nove staze, puteve do tog trena neprohodne za moje korake, vidjeh vatru nad siluetom sumnje i osjetih rađanje novog početka. Na horizontu, tamo gdje se miluju nebo i ocean života zaiskri svitanje. Otvorih oči, na jastuku pored mene se još u dubokom snu smiješila moja istina o životu. Zraka sunca se spustila na njegovo lice, on otvori oči i ja u dubini njegova pogleda prepoznah sreću u njenom punom sjaju. Vratih se u ljubičasti san.

U mom čudesnom gradu sunce nikada ne zalazi, u njemu vjekuje i caruje vrhovna svećenica života, ljubav odjevena u ljubičastu odoru mog vječnog sna. Osjetih nadolaženje oceana valovima sretnog trenutka buđenja, osjetih pjenušavu kupku radosti i zaronih u podmorje tog čudesnog treptaja oka. U dubinama dubina mene same osjetih uzburkanost na stazama svijesti. Jureče misli su prestizale jedna drugu, nezaustavljajući se su proticale Rajskim poljanama mojih osjećaja, uvijek usmjerene ka jednom jedinom cilju, ka Triumfalnoj kapiji spozanje, tim čudesnim vratima svijeti iza kojih se krije toranj svijesti na čijem vrhu se krije vječno sanjana utopija u kojoj ne postoji ništa drugo do osjećanja osjećaja ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/id,1854/Itemid,118/autor,artemida/
http://dinaja.blog.hr/