Varijacije ne temu, agonije i ekstaze ljudske dobrote.

Zagledah se u svjetlost, u dubinu zjenice njenog oka i osjetih tihu ljepotu njene duše, drhtavu lakoću življenja koja nikada ne ubija sjetom i melankolijom, suptilnu muziku koja uzdiže sve duše svijeta u bezpuće postojanja. U jednom jedinom treptaju oka vidjeh cijelu povijest univerzuma
satkanu u jednom jedinom kristalu vječnosti, vidjeh, živote utkane u sjećanja ljubičasto blještećeg irisa, vidjeh rastanke na peronima života i susrete srodnih duša u bezvemenom bezprostoru vječnosti. Shvatih da je priča koju živimo tek iskrica koja se odvojila sa izvora božjeg sna. Korijenske veze isprepletne u krošnju svjetlucavih grana, kristalna mreža u kojoj se sjedinjuju osjećaji svih proživljenih života i sanjanih ljepota. Na obroncima njenog pogleda trepere, kao tužne breze, obrisi tmine krijući odsjaj nekih iz stvarnog života odbjeglih nesretnika. Zaustavih disanje da ne izazovem oluju u njihovim granama iz kojih bi možda pobjegle odbaćene sjemenke zla. Osjetih da me svjetlost svojim uvijek budnim okom gleda i da uranjanja u moje misli, oćutih njenu želju da spozna što se krije u mojoj nutrini. Tako obasjan istinom moj unutarnji svemir uzvrati treptajima drevnih snoviđenja. Sjedinjeni zagrljajem sretnog trenutka svemir i svjetlost shvatiše da je to početak bez kraja, početak jednog starog prijateljstva. Na obroncima vidokruga, na padinama pejsaža duše svjetlosti, tužne vrbe zatitraše baladu o potopljenim lađama u dubinama oceana ljudskih snova. To je opjevano čistilište, pomislih. Svjetlost pomilova obrise tmine i iz sjemenki zla izletješe leptići svilenkastih krila, iznjedreni, u nekim dušama zaboravljeni, anđeli ljudske dobrote.

http://dinaja.blog.hr/