Bilo je to u bezimenom gradu, dogodilo se svijetu bezimenih silueta koje su se uvlačile u paukove mreže ustajalošću okrunjenog eterinog carstva. Predzimska atmosfera na obroncima beskraja je prisiljavala pastire da skupe promrzle ovčice i odvedu ih na obronke oceana snova, u dolinu neisplakanih suza. Kao na srebrenim tračnicama, kao na dva posljednja sunčeva tračka sunca, kotrljao me vlak utjehe i odnosio iz mrtve palanke u bezgraničnost kaosa. Nisam osjećala treptaje očiju, u zjenicama više nije bilo vremena. Vjetar je trgao daleku melodiju panove frule i donosio mi obećanje da ću uskoro stići u željenu Arkadiju. Osluškivala sam zujanje srebrankastih tračnica koje su me nosile ka ušću u veliku sunačnu loptu na istočnom nebu, ka velikom kolodvoru žudnji koji dočekuje sve odbjegle iz smoga nepostojanja. Čula sam smijeh silueta bez lica, grohotan smijeh koji je razdirao zvuke nježne melodije željenog raja. Tražila sam pogledom ta nepostojeća bića koja su se samozadovoljavajuće poigravala sa tananim strunama sudbine. Tvoj cjelov me je probudio iz tog ružnog sna. Šapnuo si mi Proustovski, zar nećeš nehajna putnice sanjariti s čelom na mom ramenu? Naslonila sam glavu na tvoje grudi i oslušivala tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubičasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava, ne želim vidjeti crnog Anđela koji čeka na portama tvoga života. Tvoje je tijelo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša izrasta iz pepela i kao ptica Fenix uzlijeće u bezvremenost našeg zajedničkog sna. Jučer sam čula krik tvog ranjenog grla, a danas , danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom buja život i širi svoj mirisni zagrljaj, poziva nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen