Varijacija ne temu, agonije i ekstaze moje snene duše

Otvorih Smaragdnu knjigu očekujući neki drhtavi osjećaj ljepote i pronađoh moje drevne snove zaleđene u zanatski ispisane misli. Osjetih osjećaj straha, agoniju unutarnjeg svijetla i zakoračih u taj hladni zamak da preživim tugu, da osjetim bol, da izrastem iz tog osjećaja u oprost i doživim ekstazu buđenje mojih starih snoviđenja. Prolutah zapisom ispisanim bezosjećajnim tonom, besprostornom maglom i bezvremenskom tminom. Pokušah osluhnuti svjetlosnu muzike srodnih duša i začuh ubitačnu tišinu koja ne ostavlja tragove u duši. Odživjeh tugu i duševnu bol u ledom istkanim slovima i unutarnjim suncem istopih to sjećanje u zaborav. Vratih se umorna od prevare ljepote u svoj stari san, u grad knjiga ispisanih zvjezdanim slovima poetskih duša.

Da, riječi ispisane srcem čudesno u sjećanju sjaje, čarobno snagu u sebi nose, poklanjaju ljepotu, šire dobrotu, zagrljaje sjetne i vječnu toplotu. Slovima satkanim od zvjezdane prašine ispisane riječi ne odlaze u zaborav, one svjetle pravdom, blagoslovom, u srcima grade hram znanja, ljubavi i sreće. Ta blistava slova u riječi pretvorena skladaju nisku vrijedniju od zlata, nisku dijamantnog sjaja što dušu čitaoca zauvjek krasi.
Duša se hrani ljepotom izraza, svijetlom napisanog i pamti pročitano. Knjiga napisana srcem slično zvjezdanim stazama nosi našu dušu u beskraj pišćevog zanosa, otvara joj pute ka vječnom izrastanju u čudesnom duhovnom postojanju. Tada je svaka napisana riječ zrcaljenje zvijezdnih slova u nama samima, a svaka izgovorena riječ je blistava kapljica u kristalnoj rijeci naših razgovora, riječ izgovorena snagom zlaćanoga praha. Sve pročitano, sve zapamćeno ostaje u sjećanju kao mliječni put ka dalekim galaksijama, kao most ka nepoznatim svijetovima, blješti u nama spektrom duginih boja i sjedinjuje nas sa beskrajnim univerzumom znanja, ljepote i lakoće postojanja. U sjećanju blješte Danteovi krugovi anđeoskim sjajem, njegov nebeski orao treperi sunčanim zrakama, Petrarkina ljubav iskri ritmom čudesnih soneta, mi čujemo Shakespeareovog slavuja i sjenicu, nestajemo u Proustovom bezvremenu i krećemo u potragu za igubljenim vremenom, osjećamo okus malenog kolačića utopljenog u čaj, sudjelujemo u Kafkinom traženju izgubljenog dvorca, suosjećamo sa Camusovim strancem i razumijemo njegova Sizifa.
Knjige napisane srcem iskre zvijezdanim slovima, one zauvjek blješte u našoj duši, postaju svijetlosne zrake kojima gledamo sebe i vječni zvjezdani zagrljaj sa svijetom u kojem živimo.

http://www.webstilus.net/content/view/9880/65/

http://dinaja.blog.hr/