Varijacije na temu, agonije i ekstaze plavog pejsaža univerzuma.

 

Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva, niska od riječi izrasta u misao, a misao postaje svjedok djela satkanog od riječi. Ne diraj mi krugove, šapnu drevni matematičar, filozof, mislilac, ne rastačite mi krugove šapuće plavi pejsaž koji se svom svojom ljepotom zrcali u našoj svijesti, ne zaglušujte muziku mojih sfera, osluhnite to vam ja plešući svoj nezaustavljivi ples u vrtlogu nebeskog vretena pjevam odu vječne moje i vaše mladosti.
Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točkica, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir. Iz prvog treptaja očiju božjih je zaiskrila točka u kojoj su se dotaknule svijest i podsvijest, dva suprotna pola našeg postojanja, ljubav, alkemijsko vjenčanje koje stvori prvi i osnovni prirodni zakon, zakon zlatnoga reza i zlaćanu spiralu, čudnovati spiralni pokret koji još uvijek stvara svijest univerzuma. Univerzum se širi, izrasta u lepezu, superstrune titraju, svijaju se u duplu spiralu i svojim plesom oblikuju prostor i vrijeme. Prva trepereća iskrica, ona mala točkica, eksplozijom nepoznate energije postade struna i stvori drugu dimenziju, radijus kružnice koja je titranjem zlaćane spirale dobila još jednu dimenziju i izrasla u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širila, strune su titrale u njoj, grlile se, plesale i iz tog dinamičnog sjedinjenja se rodiše nove strune koje su plešući stvarale nove malene harmonične prostore. Sofija, majka svjetlosti se spustila iz trinaestog eona i strune počeše plesati u ritmu svjetlosne muzike i stvoriše neuništivu energiju koja nikada ne nestaje, samo mijenja oblike. Titrajem paketića energije se rodi Harmonija koja rodi najidealnije geometrijsko tijelo, kuglu. Lebdeći u beskraju bezvremena, slijedeći zakon zlatnoga reza, kugla poče u sebi samoj stvarati nove krugove koji su spiralnom dinamikom postajale nove kugle. Te novoizvrcane kugle  su se, kotrljajući se putanjama svijesti univerzuma, odlučile za kotrljanje stazama sunčane svjetlosti. U vrtlogu vrtnje nebeskog vretena su male kuglice zasjale kao kristali na površini Harmonije rođene iz harmoničnog sjedinjenja kruga i kugle i stvorile dimenziju prostor- vrijeme.  Strune sunčeve svjetlosti se spojiše sa kristalima izraslim iz zagrljaja duše i materije. Iz tog zagrljaja prelamanjem svjetlosti u beskraju bezvremena niknuše boje i oko malene plave kugle  strune zaplesaše svoj novi ples. Plava kugla je dobila  plesnu odoru i zaplesala u ritmu svjetlosne muzike i uronila u svemir boja i svojim plavetnilom postala prepoznatljiva u svijesti univerzuma. Ecce, pogledaj rodila se zemlje, šapnu duša univerzuma i pri krštenju je poškropi kapljicama ljubavi. Ekosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. U njoj zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus, autopoieza, je samoorganizirajući proces iz kojeg se u dimenziji prostor- vrijeme rađahu mora, rijeke, brda i doline.

Tako se iz treptaja božjeg oka, iz prve točke i njenog pokreta, iznjedrio čudesan svemirski ples, vrtnja nebeskog vretena.  Iz te vrtnje je kao iz preslice izrastalo tkivo koje se umatalo u klupko i stvaralo prostor- vrijeme, čudesnu dimenziju plavog planeta. Spiralna dinamika je zemlju obgrlila svojim titrajima i tako je ona svojom vrtnjom počela stvarati male spirale koje su se sjedinjavale u živa bića i na koncu se iz tog ljubavnog zagrljaja duše univerzuma i plavog pejsaža rodio čovjek. Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, ZEMLJI, zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, koja trenutačno krvari tekućim zlatom, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje s kojom će se jednoga dana prah moga tijela sjediniti. 

http://dinaja.blog.hr/2009/04/index.html#dan23