Beskonačnost

"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje" i kršćanin Georg Cantor vjerujući u tu molitvu otvori čarobna vrata sna, pokaza da je postavljanje pitanja i razmišljanje o njima u matematici puno važnije od njenih konačnih riješenja. To je bio novi početak u misaonoj eleganciji i vjerovanju u beskonačno mnogo oblika dotaknute beskonačnosti.
Ne treba mi formula, beskonačnost je misao, osjećaj i san koji budna sanjam. Pitam se koliko ima realnih brojeva? Beskonačno mnogo i nitko nezna koliko. Beskonačnost je fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja, Aleph našeg života.
Anđeo mi je pri porodu otvorio vrata raja iz kojeg me više nitko, do mene same ne može protjerati. Kao u Danteovoj "Božanskoj komediji" raj se može sastojati od krugova koji se koncentrično izdižu u beskonačnost mog postojanja, do konačne svjesne spoznaje. Beatriče, Giordanova Diana, Cantorov Aleph, istina koja počiva u meni, to je beskonačnost, nezaustvljiva i samostvarajuća energija sna. Beskonačnost je tvoj san o prostoru i vremenu, možda je to beskrajna veličina bilo kakva prostora, a možda su ipak samo sni, možda je to Hamletova ljuska od oraha u kojoj on postaje kraljem beskraja ili je to ipak samo svjesna spoznaja u meni. Aleph, misterija početka, Beatriče u Danteu, Diana u Giordanu, netko koga još ne poznam u meni, sve je to možda svjetleća kristalna kugla puna prekrasnih boja i njihovih beskrajnih nijansi, konačno ostvarena, toliko željena, svjesna dimenzija trajanja. U kristalnoj kugli prepoznajem prošlost i naslućujem budućnost. Na trgu cvijeća više nisu tezge i ne mirišu ruže, tu se iz boja rađaju misli pune, neke za sada, meni nepoznate ljepote. Vidim prošle istine i rušenje epoha, vidim poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja traje pogledom, vidim Atlasa koji nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima i tako se umnaža beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj mojoj sudbini.
Sva svitanja se skupiše u beskonačnost mog trenutka. Putujući tako kroz krugove svjetleće kugle, tajnovitom istinom Alepha, dolazim sve bliže spoznaji, saznajem zašto je Bog umro tijelom Krista, osjećam istinu prvog grijeha i oslobađam ga se. Rješenje zagonetke o beskonačnosti je skriveno u mojoj misli o njoj.Tada moj utjelovljeni um prihvaća filozofsku misao epohe u kojoj trajem. Misao proizašla iz stoljeća čuđenja, na svom putu ka istinskoj spoznaji svog postojanja, potvrđivana u svim mjenama, postaje svjetlost, bekonačnost moje svjesne spoznaje.

Vidim Cantora zatvorenog u vječni kaos svojih nedokazivih ideja kako gubi odnos između stvarnosti i mašte. Europom tutnja jedan od svjetskih ratova, a on traži Aleph u beskraju konačnih i beskonačnih brojeva.
"Ja ne tražim genus supremum aktualne beskonačnosti, ja sam uspio dokazati da on ne postoji. Kako dokazati da ono što je iznad svega nije vrsta, nije plod, rod, pa niti konačni broj, to je nešto jedinstveno, potpuno individualno, nešto u čemu je sve, što sve obuhvaća, nešto apsolutno, ljudskoj spoznaji još uvijek nedohvatljivo." govori mi Cantor već umornim glasom o svom velikom neobjašnjivom nešto.
U svjetlećoj kugli misterije početka vidim Halle, srednjevjekovni grad izrastao među solanama na rijeci Saale. Jezgra drevnoga grada je pretvorena u pješačku zonu punu butika i kafića. Grad zovu i gradom pet tornjeva, četiri crkvena i crveni toranj koji kao kameni svjedok podsjeća na prošle bitke. Haendlov museum je u kući njegovog rođenja, dobro očuvanoj građevini iz dvanaestog stoljeća. Halle je oduvjek bio grad u kojem se slušala simfonija univerzuma pretopljena u tonove klasične muzike.

U Haendlovoj ulici, kojom odjekuje vječnost kompzitorovog postojanja i beskonačnost sna koji je njegovim stvaralštvom zaustavljen u gradu, se nalazi dvokatnica u kojoj je Cantor počeo sanjati. On je u tom gradu proveo svoje dane, tu je radio, i slušajući, u muziku preobražene, osjećaje umrlog kompozitora tražio istinu o beskonačnosti. U tom gradu punom tonova sna, jednog januarskog jutra, neshvaćen u svojoj ideji Cantor je u potpunoj osami umro. Groblje na kojem je pokopan ne postoji više, nad njim je izgrađeno naselje u kojem žive novi ljudi. Stojim na asfaltu ispod kojega počiva neostvareni san i pitam se čuju li ovi ljudi, koji spavaju nad tim snom, simfoniju o beskonačnosti. Spašeni Cantorov nadgrobni spomenik potsjeća na neprolaznost ideje na jednom malom novom groblju na periferiji grada.
Lutam gradom i u ovom trenutku osjećam beskonačnost i želim dokazati količinu iznad količine i ostati u carsvu vječnih sanjara.
"Aleph je početak vječnosti i beskraja." u meni samoj začuh svjetlosne tonove Cantorovog sna. "To je ono veliko svjetlo koje je Mojsije vidio na brdu Sinai, to je stanje svijesti, to je moj Aleph"


I odjednom se iz ničega pojavi svjetlost, sjajni znak visine, zasljepljujuća vatra, tajna skrivena u tajnama beskraja koja se zatvori u prsten bez boje u svim bojama svijesti. Svijet se pretvori u devet krugova od anđela. Deseti krug u središtu svijeta, magični broj u kojem se krije istina i svjetlo u kojoj se krije beskonačnost, početak i kraj bez jednog i drugog. Začuh židovsku molitvu i spoznah čarobni broj u sebi.


"Svaki broj je jedinstven i različit od drugoga. Svaki je u svojom svojstvu ograničen, ali u njihovom zajedništvu oni su beskonačni" san je treperio pred mojim unutarnjim očima.
"Tko zna konačnu sumu svih brojeva" upitah zbunjeno. San mi odgovori pitanjem.
"Zna li Bog tu sumu konačnosti ili je ona i za njega tajna?"
"Postoje li dokazi o Božjoj beskonačnosti?"
"Samo lude mogu tako nešto tvrditi"
"Giordano je beskonačnost tražio u svjesnoj spoznaji trenutka."
"Ja je tražim u matematičkoj etici."
"Kao nekada Pitagora?"upitah

"Etika ljudske misli je najsuptilnija simfonija univerzuma, to je ono što ga širi i čini beskonačnim"
"Ima li beskonačnost svojstvo?" upitah ponovo još uvijek znatiželjna.
"Priroda beskrajnog univerzuma je svojstvo beskonačnosti"
"Duša svijeta?"
"Aleph" odgovori mi Georg Cantor

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/beskonanost.html
http://dinaja.blog.hr/