Varijacije na temu agonije i ekstaze i neispričana bajka

Bilo je kao u još neispričanoj bajci, kao u nekoj još nenapisanoj priči, bilo kao na svjetlosnom balu u zagrljaju poezije snova, u zagrljaju nerimovanog stiha. Simfonija boja se pretakala iz sna u javu i ostavljala trag na pućini osjećajnog mora. Jedna iskra nova je sišla sa nebeskih visina, tek iscrtana nota iz svemirskih dubina zatitrala je u bojanki srca i prosula rijekom vjerovanja blještave kapljice lijepih uspomena, zasvirala pozaunama sjećanja satkana od struna svih do sada proživljenih zora. U tom iznenadnom zagrljaju prošlosti i probuđene svijesti, valovima želja i vjetrom žudnje u luku čežnje je doplovila još nikada opjevana leptirasta galija. Anđeosko biće iz mojih drevnih sanja, kapljica rose sa latice nebeskoga cvijeta je razbila tminu nepovjerenja da u treptaju oka, u beskraju spoznajnog oceana zablješti nova svjetlost danja, da se u energetskom polju postojanja ogledaju boje onog drevnog dječjeg snoviđenja, nježne nijanse onog davno odsanjanog svijeta. Drhtave kaplje sveimrskoga tkiva sad skladaju budnicu usnulome srcu, zrak odjevaju kristalma duginoga sjaja, lahorom mekim obraze mi ljube, oči zaljevaju bojama kiše da ovo jutrenje ljubavlju zamiriše, da se sve tuge i nesretna stanja u dubini, tminom opjevanog, Hada zauvijek izgube. Pred vratima trenutka, na ulazu u kristalne odaje tvoga drhtavog bića, vječna vatra gori i svjetlošću svojom o ljubavi u dubini svijesti istinu mi zbori. Utapljam se snena u nenapisanom stihu, ronim dubinama ove nenapisane bajke, lutam stazama ove neispričane priče i budim se u ljepotama pronađenog kontinenta, u vječno sanjanoj utopiji, oceanu satkanom od boja bezvremena.

http://dinaja.blog.hr/