Ovo je moja stilizirana integralna teorija koja će nam možda jednoga dana postati bliska kao i Biblija, teorija koja će nam dokazati postojanje BOGA u nama.
Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
U Shakespearovom "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.
Beskonačnost i vječnost se može doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj predstave u predstavi u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj. Razmišljajući tako ulazim u kristalni labirint mojih misli u kojima srećem sebe samu i tada moje misli prelaze granicu do tog trena moguće istine i postaju slobodne kao što su i anđeli slobodni.
"Crne rupe u kosmosu gutaju sve." sjetih se naučene lekcije iz fizike. Osjetih zgušnjavanje prostora.
Energija koju osjećam umanjuje moje tijelo i širi misao u beskonačnost. Postadoh titrajuća struna koja više nema niti prostora niti vremena, ona malena struna koja u sebi sadrži i materiju i energiju i ono nešto treće, ono još ne pronađeno, ne dokazano ali jedino što sjedinjuje val i česticu u titaje iz kojih izrasta život. Osjećam se kao izmišljaj u Danteovoj iluziji i spozanjem iluziju tog izmišljaja u sebi, misaoni labirint u kojem ću sama istkati Ariadninu nit spasenja.
Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe, to je dugi tamni put pun opasnosti i zapreka. Ništa nije jednostavno i kada nam se učini da smo stigli cilju pojavi se križište, odvajanje, obratnica ka nečemu drugom. U njegovoj sredini je cilj, ne njegov kraj, to je mjesto odluke, spoznaje, preokreta i s tog mjesta se otvara i put povratka. Ka cilju kroz labirint vodi put ljubavi i želje za spoznajom, put natrag je često pun poniženja, strahova i boli. Ariadna je kraljica labirinta, njena ljubav je trag koji svjetli ka izlazu.
Tu završava mit o njoj i Tezeju, ali tu počinje studija misaonog labirinta u kojem se krije opasnost neotkrivanja istine o sebi samome. Izvor koji tražimo je negdje u središtu nas samih, u vječno traženom zamku, u najskrivenijoj točki iz koje treba krenuti ka izlazu iz neznanja. Ako tamo još sjedi skriveni Minotaurus koji ubija sve želje, neka ljubav krene u taj skriveni dio duše.
Misao nazivam Ariadna i kao što je Andre Gide opisao labirint kao Dedalovo djelo u kojem je prosuo narkotične mirise u kojima se izgubi snaga uma, tako ja osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji.
Dedal je poklonio Ariadni neraskidivi končić koji je njenu ljubav izveo iz tame, a tako i ja pozivam Sofiju da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. I neka moj labirint postane teatar u kojem će Ariadna plesati ljubavni ples i stići sama do Minotaurusa kojeg će ubiti istinom o postanku postojanja.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=14799
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen