Varijacija na temu, duša svijeta

Zagrljaj znanosti i mistike, to vječno ispreplitanje vjerovanja i znanja, neprestani ples misaonog i emotivnog uma iskri u meni uvijek nova pitanja. Misterija svijesti i svjetlosti, dvije duše se sjedinjuju u čudesnu sliku i ja unutarnjim očima vidim tajnovitu ljepoticu sa velikim suncem u rukama. Pročitala sam mnogo poetičnih tekstova o leptiričima u našim glavama, o kristalnom zamku u dubini svijesti, o mirisnom vrtu u našoj duši. Svjetski umovi još uvijek pišu poeziju o toj najvećoj misteriji u univerzumu. Redaju se hipoteze, množe se predpostavke, iskre nove zvijezde na nebu znanosti. Čitam i čudim se, hranim svoju znatiželju, gasim žeđ za novom spoznajom i spoznajem da se najveća misterija svijeta krije u nama samima i zaključujem kada nju uspijemo razotkriti razotkrit ćemo tajnu postanka svijeta.
Ponekad pokušavam susresti onu opisanu ljepoticu sa suncem u rukama i zakoraknem u kristalni labirint spoznaje i lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su satkani od kristalnih rešetki. Taj labirint je skelet moždanih neurona, bezbroj mikrocjevćica složenih redoasljedom u Fibonaccievih brojeva, koje se djelovanjem nečeg još neobjašnjenog organiziraju u harmoničnu sliku mog mikrosvemira i ja, kao Alica, znatiželjno ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Misao se širi i kao maleni leptririći prolazi kroz te male tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i na koncu spoznajem neizračunljivost tih treptaja. Naša svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa nam to onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze sva naša duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije iz metaverzuma, utjecajem naše svjesne spoznaje. Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam vidjeti izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.
Samo u jednom jedinu treptaju oka je čista svijest spoznatljiva, u jednom jedinom trenutku uspijevamo nadvladati sami sebe, zaustaviti misli, obuzdati djelovanje vanjskog svijeta koji na nas utiječe putem vanjskih osjetila, u jednom trenutku smo mi doista mi, sljedeći trenutak smo novi mi, pa tako do beskraja i bezvremena. To je moć sadašnjeg trenutka,  a trenutak je neponovljiv, trenutak je uvijek novi doživljaj, nova spoznaja, nova iskra u svijesti, novi svjetlosni zagrljaj spoznaje. Tek u jednom jedinom treptaju oka se zracali slika Raja koji tražimo, slika cvijetnog perivoja koji naslućujemo, miris pupoljaka koji osjećamo, svjetlosna muzika koju čujemo, samo u jednom jedinom trenutku je ona istinska i prava. U drugom treptaju oka je ona opet prava, ali drugačija, neusporediva i neizjednačiva sa onom koju smo ostavili u galeriji naših sjećanja. .
Tada shvatim da se u našim glavama neprestano odigrava rat svijetova, tada mi se pričinja da razumijem ono još uvijek nerazumljivo, još uvijek nedovoljno razjašnjeno. Čini mi se da to čudo osjećam u sebi. Razumjevanje te vječne, bezvremene revolucije u nama samima, se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, skoka onog čudesnog paketića energije sa početka početka priče, to je ona teorija čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet zvijezdanog praha od kojega smo mi i univezum satkani.
Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus", priroda ne čini skoka, je skokom tog paketića tajanstvene energije porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom, taj čudesni skok je sjedinio nas i plavu planetu i svemir u vječni svjetlosni zagrljaj. 
"Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i ona pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme, ona je ona na tisuću puta opisana igra oceana svijesti sa pješćanim žalom spoznaje. Tada je znanost otrkrila čestice u valnom elektromagnetskom isijavanju i svjetlosti darovala dušu, stvarnost postojanja.
Duša svijetlosti je njena energetska količina, vječni ples iskrica njene svijesti. To su one iskrice koje vidimo tek unutarnjim očima, osjećamo ih tek srcem. Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i razvijanju svih procesa u sebi i univerzmu, osjećamo i postajemo svjesni vječnog zagrljaja znaosti i mistike. 
Bez nas i naše svjesne spoznaje magloviti svijet beskraja i bezvremena u kojem svjetluca zvijezdani prah živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata prostor- vremena i postajemo sudionici tih procesa, postajemo stražari na vratima vremena, branioci svijeta u kojem živimo. 
Uspjemo li misaono prodrijeti u prostor atoma duše svijeta i osjetiti da elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje, tada smo uspjeli osjetiti i dušu materije, susresti svoju dušu koja u rukama drži naše unutarnje sunce.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27980
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27959
http://dinaja.blog.hr/