Svakodnevno koračamo asfaltom i ne osjećamo da se svaki naš korak se sljubljuje s njim, da pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak i da naše tijelo, u prostoru ulice, postaje leptirasta galija na njenoj površini. Pokušajmo koračajući osjetiti kinesferu, auru, svjetlosni zagrljaj, prostor koji svakim svojim pokretom sami stvaramo oko sebe. Taj zagrljaj nas prati i mijenja svoj oblik svakim našim korakom, ujedinjujući u sebi dušu, tijelo i pokret. Taj ljubavni zagrlja duše i tijela, kinesfera, aura je nestabilan i promjenjiv prostor, ali uvijek oko nas. Aura nas brani od vanjskin uticaja kao što sfera brani našu plavu planetu od neželjenih uticaja iz univerzuma. Svaki novi korak je novi poticaj, uvijek nova nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek nestajući i nastajući prostor naše aure. Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena. Pokretačka, kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je samo prolazno stanje, trenutak, zlatni rez iz kojeg proizlazi spiralna dinamika našeg svjesnog postojanja. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka.
Jedan naš korak na asfaltu, koji smo zamislili kao rijeku, je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, koji najavljuje drugi korak i pretvara se u energiju našeg hodanja. To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak, pokret tijela i jezik kojim se služimo povezivala. Postoji samo dinamička spirala koja nas povezuje sa sferom grada kojim šetamo i mi postajemo svijesni svojih koraka. Pokušajmo u našem utjelovljenom umu, u našem unutarnjem svemiru, pronaći neke još neotkrivene puteve po kojma bi osjetili zvukove pokreta u sebi. Tonovi koje čujemo u sebi i neposredno uz sebe izrastaju iz spiralne dinamike i istovremenim preobražavanjem životne energije u osjetilnu, mi jednostavno čujemo zvuk. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi našega tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela iz kojeg izviru titraji naše životne energije. Vrulja vrije i za nas nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u nama sljubljuje se s oceanom našega života. Jednom poželjeh čuti tonove koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada potpetica dotakne asfalt nego unutanju glazbu, simfoniju njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje aure.
Kakvi su tonovi ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode kukovi i koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam. Pitam se sudjeluje li ta za mene nečujna muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli. Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću nas često iskljućuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtimo, ali nam nedozvoljava da je čujemo. Pokušajmo je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivamo svoju unutarnju gluhoću.
Sjetimo se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom. Pokušajmo naučiti slušati drugačije, pokušajmo probuditi sinesteziju u svojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Tada čujemo kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i mi čujemo plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećamo lakoću koraka.
Kinetička energija u nama je obojena duginim bojama. Pokušajmo slušati boje. Svijesnim uključivanjem osjetila vida možemo čuti zvukove onog inače nečujnog u nama. Naša aura je puna boja koje tada čujemo i ritam naših koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčimo po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavamo hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujemo boje u sebi i prisjećamo se tonova Gerschwina i njegove "Rapsodije u plavom".
Ritam naših koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i doista pretvara naš hod u ples na asfaltu. Tada nam odjenom postaje jasno da smo po zakonima prirode izrasli u čovjeka, to čudesno svijesno živo biće, biće koje u sebi nosi cijeli svijet.
Kao u kaleidoskopu u nama titra energija snagom spiralne dinamike i potvrđuju se zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza, mi postajemo svijesni našeg postojanju u simfoniji univerzuma i osjećamo da je cjelina više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.
Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb 2006.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29094
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen