Aleph

Ponesena snom o beskonačnosti počeh osjećati u sebi već davno zaboravljene treptaje kojima sam nekada tražila izvor. Pri mom misaonom dijalogu izgovorih ponovo riječ ljubav i ta misao me uistinu ponese u beskraj prekinutog sna. Anđeo mi šapuće o mekanim dodirima duše, o trenutcima koji protekoše kao zrnca pješćanog sata na žalu postojanja. Otvara se oklop moje unutarnje školjke i ja izlazim na pozornicu života i skidam masku neživljenja. Anđeo me uvodi u metaverzum istinskog postojanja i ja postajem ona Fibronaccieva nula u Cantorovoj beskonačnosti. Vrijeme me grli, vrijeme ta tajnovita božja krv i odnosi me na početak sna, zgušnjava onu tajnovitu osmicu u Alep, simbol bez početka i kraja, prvo slovo Kabale, u mistiku vječne beskonačnosti, sjedinjuje ljubav i vjerovanje u zagrljaj vječnosti.

Stojim na vrhu planine i vidim u beskonačnost kristalni dvorac koji izvire iz magle neke, meni, još nepoznate energije. Podno planine je "mare nostrum", veliki plavi izvor ljepote postojanja. Daleko od sunca, na zapadnoj strani neba je tama u kojoj nema sna. Vidim kako rogato čudovište hrli u mrak postojanja. Na njegovim leđima je mlada žena, ukradeni san iz sunčanih oaza. Rogato čudovište je u svom trku, na granici između dva neba, izgubilo dragocjeni teret. Sunce pruža svoje ruke i miluje izvor iz kojeg se uzdiže svileni oblak i grli izgubljenu ženu i nosi je u kristalni dvorac u kojem slutim ljubav. Tama na zapadnom nebu traje. Čujem topot kopita, neosjećajno čudovište širi svoju moć i postaje vladar mojih misli koje nikada nisu bile na izvoru sna. Vidim goli život koji u svojoj proždrljivosti ubija sanjare. Ljepota i ljubav su ostale s one strane neba, u beskraju kraljevstva koje se širi, iza mojih misli. Da bih stvarno otkrila izvor i osjetila ljepotu postojanja moram zagrliti trag svjetlosti i krenuti u dubinu sna. Prolazim kroz magloviti oblak nepoznate energije. Na vratima mog unutarnjeg svijeta me dočekuje misao i spriječava mi ulaz. To je misao iz koje izvire svjesna spoznaja mateijalnog svijeta. Moram promjenuti misli, moram ojačati energiju koja me dovela do ulaza u podsvijest. Iz dubine kristala do mojih ušiju dopire, skoro nečujan, tihi vapaj, uzdah koji me potsjeća na djetinjstvo. Osjećam ljepotu majčinog glasa i sjećam se priča koje mi je šaputala kao uspavanke. U mom kristalnom dvorcu je zarobljena mlada žena koja traži izgubljeni dio svoga bića, onog bića čije oči sjaje ljepotom sna i svitanjem koje razbija tamu neznanja.
"To je prošlost, a ne trenutak, to nije beskonačnost." uzrujani glas je dolazio iz mog misaonog labirinta.
"Bez tebe ja nebih mogla krenuti na ovo putovanje, ti si moje sjećanje i moje znanje, jedino s tobom mogu uistinu doprijeti do kraljevstva moga malog univerzuma. Molim te budi popustljiva i sjedini se sa osjećajem koji se u meni sada rađa." zamolih svjesnu spoznaju za strpljenje.
"Ja mogu prihvatiti samo ono dokazano i potvrđeno." usprotivi se moj misaoni um.
"Ali onda postaješ rogato čudovište koje krade ljubav i ljepotu trenutka. Ti si moja misao i ti si brža od brzine svijetlosti i jedino sam na tvojim superstrunama mogla proletjeti milijardama godina da ja pri tome ostarim tek nekoliko trenutaka. To je bilo dovoljno da shvatim da sam samo u kratkom posjetu plavoj planeti i da ćeš me ti jednoga dana ponovo vratiti u beskonačne plave daljine univerzuma. Toga ću dana ponijeti svoje vrijeme i svoj prostor u vječnost Božijeg sna. Moj pokret će se tada uistinu sjediniti sa pokretima univerzuma i ja ću kao svi prije mene postati dio duše svijeta." šapnuh tonovima nove spoznaje.
http://umijece-vremana.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/aleph-ponesena-snom-o-beskonanosti-jo.html
http://dinaja.blog.hr/