taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 24. Mai 2010

Gospodari osmijeha



Osmijeh je najjednostavniji, najočitiji i najsnažniji oblik govora tijela. Osmjeh razoružava, plijeni pažnju, briše suze, otkriva toplinu, duše i ljepotu osjećaja. Osmjeh koji dolazi iz dubine bića je pokazatelj samopouzdanja, pozitivnog stava, dobre volje, zadovoljstva i sreće, a sretan čovjek nikad nije sam. Naučimo osjetiti svoje osjećaje iz kojih onda izlazi smijeh od srca i mi uistinu postajemo gospodari osmijeha. Fokusing metoda je nešto kao škola za učenje "osjećanja osjećaja". Kada govorim o Focusing- u, uptrebljavam riječ tijelo na osebujan način i to da bi u određenim situacijama objasnila osjećaj pri doživljavanju geometrije tijela, njegovog unutarnjeg prostora i iz njega proizašlih pokreta, te dinamičke arhitekture našeg postojanja u trenutku svjesne spoznaje.



Svatko od nas je u stanju spoznati razliku dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi, osjetiti ples svjetla i tmine u duši, ali mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo o zagrljaju tijela i duše nego o sebi. Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na akcije i reakcije koje se u tim trenutcima događaju u našem tijelu. Mi ga jednostavno upotrebljavamo kao sredstvo uživanja ili neuživanja, kao sredstvo prihvaćanja ili odbijanja situacije u kojoj smo se našli. Činjenica je da naše tijelo reagira na ono što mi mislimo ili osjećamo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu misaonu notu osjeća i naše emocionalno stanje.
E.T Gendlin u svojoj knjizi "Fokusing" tvrdi da naše tijelo posjeduje samostalni osjećaj za stanje i situaciju u kojoj se nalazimo. Taj osjećaj se često objašnjava kao ono nesvjesno, ono podsvjesno u nama. Ponekad  to podsvjesno na koncu svjesno spoznamo ali mu nedamo ime, boju, miris, zvuk i ono ostaje bezimeni osjećaj koji brzo zaboravljamo.
Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, taj novi dožvljaj je istina trenutka u kojem ga spoznajemo. Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje ali rijetko pri tome osluškujemo šapate tijela, ne slušamo njegov govor. Dijalog tijelo- duša-  mozak trebamo prvo spoznati, razumjeti, prevesti na svoj emocionalni jezik da bi ga mogli koristiti.
Tijelo osjeća, svjesnom spoznajom osjećanja osjećaja, ono nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu.
"Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg u nama doživljenog, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, nešto čemu se možemo direktno obratiti, svjesno spoznati. Svijest o tijelu, razumjevanje njegova jezika, osjećamo da to "nešto" dolazi iz njegova središta i da posjeduje svoj prostor u toj čarobnoj dinamičkoj geometriji i da ga uvijek iznova stvara. U tom novo spoznatom prostoru je "osjećaj osjećaja" postao prostor sam, postao je spoznatljiv i odredljiv. Svatko od nas je na svoj način doživio taj osjećaj neznajući da je to upravo ono što E.T. Gendlin naziva "Felt Senses".
Mi to neznamo opisati zbog siromaštva našeg emocionalnog i semantičkog izraza. "Osjećanje osjećaja" visi u zraku jer mu nismo dali ime pa ga onda nemožemo niti pamtiti. U psihoterapiji etabliran pojam "Felt Sense" otvara bezbroj mogućnosti unutarnjeg doživljaja nespoznate nam stvarnosti.
Svakodnevni život kao da je pošteđen te sposobnosti. Zbog toga se u nama nagomilavaju bezimeni osjećaji. Sebi i tijelu za ljubav trebali bi te bezimene osjećaje misaono uhvatiti, dodirnuti, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz maternjeg, stvarati svoj emocionalni jezik. Tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne snage komprimirano u tome nečemu što nismo nazivali i nismo svjesno spoznavali.



Smijeh je terapija za dušu i tijelo, smijeh melem kojim zaliječujemo nutarnje rane. Kada se smijemo i nebo se osmjehuje s nama. Osmijehnimo se tijelom, cijelim tijelom, osmijeh je svjetlost kojom osvjetljavamo i najtamnije uglove svoje duše, osmijeh iz srca topi onu tajnovitu santu leda, u kojoj se kriju smrznuti trenuci našeg ne življenja, osmijeh našu dušu pretvara u ocean drevnih snoviđenja, u cvjetnu livadu naših davnih snova, u svjetlosnu muziku našeg istinskog postojanja.

"Smijeh kao terapija" poglavlje u knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb 2006.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=12411

Keine Kommentare: