Znaš li?

Znaš li da još uvijek budiš u meni sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode. Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita sirena, spasiteljica naših duševnih dubina, čuvateljica hrama na hridi o koju su se razbijali valovi udaha i izdaha tuge. Osjećam sjenku tvoje duše koja luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u treperave strune, u krošnjama uspomena, sklada melodiju uvijek novih izazova. Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da ponekad prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta. Svjesna toga tada dozvolim duši da odluta akordima srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice sreće na valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna. U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca snova. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada samozatajno  poklanjali osmjehe. Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim u ovu luku spasenja. Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra vila, malena sirena ili ljubav obranila od preranog rastanka. Znaš li da u mojim snovima noćne leptirice tkaju tkivo odživljenog života i pretvaraju ga u veo koji nas brani od uljeza u kristalni dvorac naših vječnih snoviđenja. Znaš li da na hridima kristalnog kontinenta, potopljenog u našim dušama, sirene još uvijek pjevaju himnu ljubavi i ne dozvoljavaju slučajnim roniocima da pronađu bisere skrivene u sedefima naših uspomena. Znaš li dječaće očiju boje sna da u koraljnim krošnjama naše zrelosti ocean  još uvijek šapuće sonatu od ljubavi. 
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/