Je li ljubav kazna?

MARGUERITE YOURCENAR
Rođena: 8. lipnja 1903. u Bruxellesu
Umrla: 17. prosinca 1987. u Northeast Harbouru, Maine, SAD
Književnica Marguerite Yourcenar bila je u siječnju 1981. prva žena među francuskim besmrtnicima biranim tijekom 350 godina.


Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, a mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami.


Prisjećam se te čudesne žene i njene ljubavi pretvorene u predivno štivo, u zbirku lirskih proza, posvećenih Hermesu, njenom nepoznatom ljubavniku. Danas nekako sjetna ponovo listam njenu knjižicu i pred očima mi se odvija film iz vremena kada sam pokušavala ljubav isklesati u stih, kada sam je željela ogrnuti odorom pjesme i okititi rimom, a onda spoznah da poezija nije zanat, poezija je život i ljubav, poezija je znanje skriveno u osjećaj koji se pretvara u izričaj duše.
Stara pjesmarica, već požutjela bilježnica, kupljena posebno da bi u nju slagala sreću, tugu, suze i ljubav leži na stolu i već izbljedjela slova mi se smiješe ljepotom i tugom onih davnih proljeća.
Sjećam se vremena svoje nesigurnosti, sjećam se i suza koje sam dijelila sa noćnom tišinom i mjesecem skitnicom. A onda iznenda osjetih snagu u ljepoti poezije u prozi, u predivnom štivu daleke, te daleke meni kroz njen izrčaj bliske žene.
Predamnom se otvara svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam pomalo imitirajući Margaret Jursrenar, i njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre". Da to je bila totalna ljubav koja se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu. Najpročešljanija tema poezije, tema iskorištava do iznemoglosti u literaturi, korištena u tri groša romanima prodavanim na kioscima, ljubav je danas još uvijek nedovoljno istražen osjećaj, energija koja se osjeća osjećanjem osjećaja, energija nepoznatog izvora, nemjerljivie snage, neizbrojljive frekvencije, ali energija puna mirisa i zvukova, neopisivih boja, čudesnog okusa, varljivih oblika. Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.
Zatvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima.

http://dinaja.blog.hr/