Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli neku novu, još nedokazanu istinu.
"Kada je to bilo?" upitah
"Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca.
"Gdje si?"
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo
Krenuh za glasom koji je još uvijek uzburkavao moju krv i pretvarao je u šampanjac.
Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta. Svijest univerzuma pruži svoju ruku prema pjesniku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih prstiju.
"Ecce Homo" začuh misao, a iz zrcala sna me gledalo lice s debelim tamnim brkovima.
"Homo u liku boga filozofa, u liku opuštenosti duše i snazi uma." odgovorih tmurnom filozofu koji je nekada davno nijekao egzistenciju stvoritelja.
More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca. Osmjeh na njegovom licu me podsjeti na sutone koje smo do jučer voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko.
"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh mu promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam ja bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.
"Da, tamo će biti uskoro podne, pa sumrak, a onda noć i tamo će se to mjenjati i ponavljati. Ovdje sunce nikada ne zalazi, ovo je moj i tvoj prostor, mi ga stvaramo svojim postojanjem i željom za njegovim trajanjem."
"Ali to nije stvarni, životni prostor" pitala sam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikovao u već viđenu sliku raja.
"Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo."
Nebo iznad nas je plavilo konstantom trajanja. Miris predvečerja nas je opijao uvijek novom energijom svjesne spoznaje tog trenutka. Visoko iznad nas je kružio galeb i jedino njegovi krici su parali tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život.
Nečija misao mi zaustavi dah: "Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti."
Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Ja se, puna sjećanja, pitam šta je prolaznost?
Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje samo teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote.
"Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?"
"Oni će stvarati svoj prostor- vrijeme. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen