Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet pun pretpostavki i vjerojatnosti, prelazimo u svijet vječnog titranja malenih struna energije, u svijet multidimenzionalnosti gdje se susrećemo sa konstantama vjerojatnosti, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, sa plesom sićušnih čestica. Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona, ne znamo što se uistinu događa u našim glavama kada mislimo, a što kada osjećamo da mislimo, ne znamo kako nastaju naša sjećanja, kako se slažu misaone slike u galeriji naših uspomena. Još iz vremena skolastika je poznata sentencija, "tko ne pozna pokret, ne poznaje ni prirodu". Razumjevanje, objašnjavanje i definiranje pokreta kao fenomena u prirodi se proteže od antike, ali novija fizika od vremena Galileja preko Newtona do Einsteina joj daje i pripadajuće karakteristike svjesne spoznaje. Pokret, taj neprestani ples prirode, sklada tajnovitu muziku koju znanstvenici poetično nazivaju simfonijom univerzuma. Veliki nebeski orkestar neumorno svira, nevidljivi prsti dodiruju strune velike harfe, neka tajanstvena ruka pokreće gudalo po strunama planetarnih violina i održava bezvremni koncert svjetlosne muzike u bespuću vječnosti. Postoje li uistinu malena svjetlosna bića koja se gnjezde u bumbaku naše svijesti? Postoje li treparavo drhtavi Anđeli koji svojim prstićima pokreću strune naše unutarnje harfe i skladaju simfoniju naše svijesti? Tko dirigira orkestrom u naše spoznaje, a tko sklada prividnu tišinu u našem unutarnjem svemir?
Jedina mogućnost da to ikada saznamo se krije u našem vjerovanju u savijest biofizike, neurobiologije i neurofiziologije. Dok se ne pronađe izvor sa kojega čovjek i univerzum ispijaju svijest, zaustavimo se u sretnom trenutku nježnog zagrljaja mistike i znanosti i sanjajmo svoju stvarnost.
Šutljiva sova u zagrljaju tmine dušu moju mami, svojim tihim hukom me poziva na putovanje legendama, šapuće mi zaroni svoju znatiželju, utopi svoje čuđenje u antičkim mitovima. U šapatu njenom istina se krije, razmišljam o Olimpu drevnom, o Panteonu iz bajki, o izvoru vječnog svjetla, o mudrosti staroj i osjećam kako se sjedinjujem sa Atenom i Minervom slavnom i kako se moja duša očima čudesne ptice mojim očima sretno smije. Potiho da ne čuje nitko, mudra sova poruku mi šalje, grli me istinama, gnjezdi se u glavi, huk njen širi se tijelom kao nektar, bajkoviti božanski melem, sveto ulje prozračno i pitko, ulje koje moju svijesti oblači u mudrosti halje. Tada zaiskri unutarnji nebeski svod, stvaraju se boje duginoga sklada, ulazim u znanja svjetlosni brod, tajnovitu galiju stvorenu od starih bajki, pročitanih priča koja se sidri u mislima novih znanstvenika, jedri oceanom vječnoga znanja, ta stara mudrost na izvoru svijesti ostaje uvijek mlada.
Onda osluškujem tišinu što se kao prekrasna ptica velikih očiju i tajanstvenog glasa ugnjezdila u mojoj svijesti, osjećam kako se misli igraju sa spoznajom u glavi, osjećam blizinu tog nedohvatnog svijeta, mirisi maslinika me prisjećaju na uvalu djetinjstva i ja osjećam da ponekad živim u nestvarnoj javi. Iz dubine duše dopire do mene novih saznanja jasni ton, vidim igru svjetlosti i sjene, dok iz srca dopire zadovoljnih otkucaja zvon. Dodiruje me nepostojan tračak unutanje duge, a u spektru boja sjećanja mojih još uvijek sjedi mudra sova, pogledom svojim hvata misli u mrežu od trepravih niti i najavljuje još jednu spoznajnu slavu, još jednu berbu u masliniku snova, još jedan bal u zagrljaju mistike i znanja.
U tom unutarnjem svijetu, svijetu punom sjenki satkanih od sjećanja, uspomena i znanja mirno sjedi ptica, znak drevne Atene, simbol čudnovate Minerve, čuvateljica hrama knjiga i maslinika mojih pradjedova i daruje mi lakoću vjerovanja u spoznaju izniklu sa izvora drevnih davno ispričanih priča.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen