Nadahnuće, ne, zahvala čuvarici moga sretnog trenutka

Hvala ti anđele moj dragi, hvala ti čuvaru moj blagi, hvala ti dušo moja da me grliš oceanom snova, da me nježno uvodiš u tminu nepoznatih koraka, u tragove na pješćanom žalu koji ne ostavljaju zvukove u mome srcu, ali ostavljaju sjećanje na svoje podmukle titraje u zraku i one sjenke koje više ne vidim jer ih je osvijetlilo sunce prelamajući se kroz kristalnu rešetku našeg zajednčkog postojanja. Hvala ti dušo moja da ljubim, da konačno ljubim sebe u tebi sjedinjenoj, sebe sa krilima anđela koji je pao u tvoj zagrljaj i ostao tu vjekovati, hvala ti na svjetlosnom zagrljaju u kojem susrećem dlanove vječnosti i osluškujem vilinsku pjesmu bezvremena. Koračam obroncima svitanja u tebi i osjećam riječi kao uzdrhatale lastavice koje grade gnjezda u tvojim njedrima i najavljuju dolazak ljeta u kojem nestaju svi hladni vjetrovi sjevernog neba moga unutarnjeg svemira, dolazak ljetnog solsticija u kojem ladarice svojim plesom najavljuju rađanje ljubavi. Hvala ti dušo, hvala tebi jedina svjetlosti koja gradi most ka čežni, žudnji i znatiželji na platformama nebeskih lađa koje nas sjedinjuju u mirnoj luci jutrenja, u ovom sretnom trenutku postojanja. Hvala ti jer u ovom treptaju oka osjetih da si ti jedina istina, da ti i ja u dodiru bezvremena ostajemo vječni ljubavnici u zagrljaju energije sa početka priče. Uranjam u tvoju postojanost i postajem pupoljak na cvijetnoj livadi, plešuća struna u iluziji o tvom postojanju, postajem iskreća kapljica u tvom oceanu, treperavi val u tvom nastojanju da spiralnom dinamikom potvrdiš naše sjedinjenje u vrtnji nebeskog vretena, u vječnom svjetlosnom zagrljaju. Hvala ti što u svakom trenu budnosti otvaraš svoja okna i nedozvoljavaš entropiji da moju nutrinu pretvori u kaos nepostojanja, što rijeku vremena pretvaraš u svjetlosni put na kojem ostaju tragovi sretnih trenutaka i biserna niska proživljenih eona skupljenih u jednoj jedinoj kapljici tvoga vječnog sna.

http://dinaja.blog.hr/