Poetičnost jednog davnog sna

Bilo je to davno, u onom vremenu kada sam u svojim mladalačkim snovim na krilatom konju lutala legendama i razgovarala sa anđelima, vilama i vilenjacima, kada sam šunjala šumarcima, ulazila u drevne dvorce i zamišljala da se nalazim na jezeru sreće nastalom od udarca kopita Pegaza, snivala na otoku snova, gubila se u magli Avalona, skrivala se u Merlinovom kristalnom zamku. Sanjala sam opjevani, opisani svijet čarobnjaka, magicusa, poeta i osluškivala zvjezdani šapat njegovih duša. U razgovoru s njima sam učila živjeti život istinskog sanjara.

 

"Ulazim snena u svjetlosni dvorac

hodeći stazom od kristalne pjene

dok vesela sjenka, želje moje tvorac

prede anđeoski trag moje duše snene.

Treperavo zdanje, simfonija neba

nevidljive strune sa početka priče

čarobnjakovu ruku srce moje treba,

da u stadu sreće sretno jutru kliče.

Oblačići bijeli, lepršava anđeoska lađa

veselo izranja u snovima kao davna sjeta

neka drevno- nova želja u meni se rađa

fatamorgana u pustini izgubljenog svijeta.

Hram ljepote, oltar novog svijeta

ljubavni žrtvenik od svjetlosnih niti

čarobnjaka ruka čudesno, bez dlijeta

strunama dobrote sad moju dušu kiti.

Treperave strune svjetlosnoga grada

život u njem iskri sreću, srećom diše

sjedinjene u ljepoti božanskoga stada

strune neku novu istinu o ljubavi pišu.

U dubuni duše grad od svjetla spava,

budi ga lahor, dodir zvjezdane tišine

Merlinovom rukom požnjevena strava

srcu daruje Avalon sanjane miline."

Napisah ovaj stih iz ljubavi prema anđeoskom svijetu u kojem sam odrasla, prema kraljevstvu čarobnjaka, iz ljubavi prema vilinskom svijetu u kojem sam provela sretne trenutka djetinjstva. Uspoređivala sam naše sa svijetskim legendama u kojima vilenjaci i čarobnjaci nisu tek štovatelji drveća, izvora, stijena, nisu tek mitska šumska stvorenja i duhovi vatre, zraka, zemlje i vode. Oni su bili ujedno i liječnici, iscjelitelji, filozofi, astrolozi, vidovnjaci, pjesnici, glazbenici i učitelji. Šaputala sam u snovima riječi pretvorene u staklene perle kojima sam se igrala i igrajući pisala pjesme, svoje istine, svoje snove. Iz tadašnjih zapisa je izrasla ova priča o vilama koje sam susretala u slavenskim legendama. Poželjeh napisati novi manifest životu, oživijeti legende o vilama i vilenjacima i pokušati ih i živjeti. U vilinskom svijetu nema prostora i vremana, u njemu se kriju strune koje trepere o tajnama naših predaka, o vječnoj istini da u svakom čovjeku postoji dobra i zla strana osobnosti. Neka riječi postanu djela, pomislih, neka davne legende ponovo ožive u nama.

Probudih još jednom uspavano dijete u sebi, zapalih Diogenesovu svijeću da pronađem čovjeka u čovjeku i šapnuh snena u veliku tišinu tamne strane kristalnog dvorca, u onaj njegov ugao u kojem vjekuju zlodusi, u kojem se kriju zle vile koje šalju jahače apokalipse i truju zrak u kojem niću cvjetovi sreće i ljubavi, šapnuh ono što je Diogenes rekao Aleksandru velikome, maknite nam se sa sunca.

Nebo mi odgovori svjetlosnim zagrljajem. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo zarumenilo znakovima ljubavi. Izgledalo mi je kao da su gnjezda iz kojih su izlijetali jahači apokalipse nestala, kao da ih je zameo vjetar tek probuđenih želja, kao nestali nošeni iskrećim tepihom čovjekovih žudnji za ljubavlju. Vidjeh misao o ljepoti života isprepletenu u svjetlost koja je bdjela nad rodilištima. Tek rođeni zapališe Diogenesove svijeće, milijarde malih iskrica zasja nad plavom planetom. San se, kao velika svjetlost nedefiniranih boja, spustio nad izgorjelu zemlju. Na pozornici života snenost svjesnosti odvodi puk u neki novi svijet, u kraljevstvo metafizike gdje on susreće anđele i demone, svoje rađanje i umiranje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji nam je vječni sanjar ostavio u naslijeđe. Naučivši od njega opraštati, ja danas ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara. Tek sada spoznajem da se zaistinu može i budan sanjati i da to onda nije debeli pokrivač noćne tame, nego koprena isprepletena sonatom ljubavi i jutarnjim mirisima. U njoj osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu hrvati, unutarnji nemiri nestaju sa olujom ružnih sjećanja, nepostojeći neprijatelji postaju lepršavi oblaci s kojima plešem istinu života. Osjećam ljubavni zagljaj duše i materije i oslobađam se dualizma, san i java se organski spajaju u ovaj sretan trenutak u kojem trajem.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/