Varijacije na temu, agonije i ekstaze plavog pejsaža univerzuma.

 

Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva, niska od riječi izrasta u misao, a misao postaje svjedok djela satkanog od riječi. Ne diraj mi krugove, šapnu drevni matematičar, filozof, mislilac, ne rastačite mi krugove šapuće plavi pejsaž koji se svom svojom ljepotom zrcali u našoj svijesti, ne zaglušujte muziku mojih sfera, osluhnite to vam ja plešući svoj nezaustavljivi ples u vrtlogu nebeskog vretena pjevam odu vječne moje i vaše mladosti.
Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točkica, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir. Iz prvog treptaja očiju božjih je zaiskrila točka u kojoj su se dotaknule svijest i podsvijest, dva suprotna pola našeg postojanja, ljubav, alkemijsko vjenčanje koje stvori prvi i osnovni prirodni zakon, zakon zlatnoga reza i zlaćanu spiralu, čudnovati spiralni pokret koji još uvijek stvara svijest univerzuma. Univerzum se širi, izrasta u lepezu, superstrune titraju, svijaju se u duplu spiralu i svojim plesom oblikuju prostor i vrijeme. Prva trepereća iskrica, ona mala točkica, eksplozijom nepoznate energije postade struna i stvori drugu dimenziju, radijus kružnice koja je titranjem zlaćane spirale dobila još jednu dimenziju i izrasla u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širila, strune su titrale u njoj, grlile se, plesale i iz tog dinamičnog sjedinjenja se rodiše nove strune koje su plešući stvarale nove malene harmonične prostore. Sofija, majka svjetlosti se spustila iz trinaestog eona i strune počeše plesati u ritmu svjetlosne muzike i stvoriše neuništivu energiju koja nikada ne nestaje, samo mijenja oblike. Titrajem paketića energije se rodi Harmonija koja rodi najidealnije geometrijsko tijelo, kuglu. Lebdeći u beskraju bezvremena, slijedeći zakon zlatnoga reza, kugla poče u sebi samoj stvarati nove krugove koji su spiralnom dinamikom postajale nove kugle. Te novoizvrcane kugle  su se, kotrljajući se putanjama svijesti univerzuma, odlučile za kotrljanje stazama sunčane svjetlosti. U vrtlogu vrtnje nebeskog vretena su male kuglice zasjale kao kristali na površini Harmonije rođene iz harmoničnog sjedinjenja kruga i kugle i stvorile dimenziju prostor- vrijeme.  Strune sunčeve svjetlosti se spojiše sa kristalima izraslim iz zagrljaja duše i materije. Iz tog zagrljaja prelamanjem svjetlosti u beskraju bezvremena niknuše boje i oko malene plave kugle  strune zaplesaše svoj novi ples. Plava kugla je dobila  plesnu odoru i zaplesala u ritmu svjetlosne muzike i uronila u svemir boja i svojim plavetnilom postala prepoznatljiva u svijesti univerzuma. Ecce, pogledaj rodila se zemlje, šapnu duša univerzuma i pri krštenju je poškropi kapljicama ljubavi. Ekosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. U njoj zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus, autopoieza, je samoorganizirajući proces iz kojeg se u dimenziji prostor- vrijeme rađahu mora, rijeke, brda i doline.

Tako se iz treptaja božjeg oka, iz prve točke i njenog pokreta, iznjedrio čudesan svemirski ples, vrtnja nebeskog vretena.  Iz te vrtnje je kao iz preslice izrastalo tkivo koje se umatalo u klupko i stvaralo prostor- vrijeme, čudesnu dimenziju plavog planeta. Spiralna dinamika je zemlju obgrlila svojim titrajima i tako je ona svojom vrtnjom počela stvarati male spirale koje su se sjedinjavale u živa bića i na koncu se iz tog ljubavnog zagrljaja duše univerzuma i plavog pejsaža rodio čovjek. Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, ZEMLJI, zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, koja trenutačno krvari tekućim zlatom, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje s kojom će se jednoga dana prah moga tijela sjediniti. 

http://dinaja.blog.hr/2009/04/index.html#dan23

Varijacije na temu, agonije i ekstaze nebeskog vretena.

Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi tog ljubičastog beskraja, na obroncima sna i jave jedno treperavo srce radosno se smiješi, veselo kao čigra iskri melodiju anđeoskog sjaja i zaneseno zagrljajem noći sa zvijezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Ljepotica noći ga svjetlošću svojom dodiruje, dlanovima svojim mjesec ga miluje, a ono plešući sa tkivom nebeskog vretena svjetlošću svojom grli cijeli svijet. Tišina se širi horizontom tmine, bezglasnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine još snenog bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. U svitanju novom život se budi, osjećaji se redaju u svoj dnevni slet, najavljuju svoj čudesni treperavi ples u toj velikoj gala predstavi na sceni svijeta da se dinamikom zlaćane spirale, životna energija u srcima punim snoviđenja u odnose zlatnog reza postavi. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, unutarnjim bjesom usijanih glava koje vječno ljudima sude. Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce istinom se kiti i uranja u svoje sretne duše dres. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu anđeoski ples. Sretna svemirska duša blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, ona ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, spoznaje da ne postoji bolje, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje anđeoskim cvjetovima posuto polje. Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim, riječima praznim, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena sjedinjuje.


http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/koreografija-svakodnevice.html
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze tijelesnosti.

Kad se na horizontu suton zlati, a srca dva u koroti osame na obali stoje, Eterina nježna snaga ublažuje tugu koja nad njihovim dušama lebdi. Čovjek tada osluškuje drevnim ogrtačem tijela, treperi ljepotom lelujavih dodira i čuje sve ušima nedostupno, osluškuje muziku satkanu u vjetru, baladu ispjevanu glasom sirena, odsviranu nevidljivim orkestrom drevnih pradjedova. Dva kaleža puna skupljenog života na litici stoje, sjedinjena željom, odvojena znanjem čekaju da ljubav u njima procvijeta, da alkemijski treptaj oka život ponovo oživi. Sunce se kupa u suzama uzbuđenja, kapljica svaka iskri sjećanjima, u kaležu se zrcali jedna želja davna.
A onda se vjetrovi ostvarenja jave, vrulja krvi vrije davnim bolom u smiraju toga teškog dana, a na zapadnom nebu večernjica sajem svojim poziva u noć u kojoj samo ljubav trenutke broji. Poludjelo srce uranja u tamu, boreći se s virovima što ga ka dnu vuku. Zalutala staklena galija s jedrima od mjesečeve svile, mu u ovom sudbonosnom trenu nudi spas. Na horizontu jedna žena stoji, suton je zavjesom svojom grli, kiti je zvijezdanim prahom, kadenom je zlatnom u kaležu snova sidri, da se ne izgubi u strahovima svojim.
Utihnule su misli, utihnuli su osjećaji sreće, utihnulo je vrijeme za jedan tren, a valovi kristalnu galiju nose, slijede srca zov. Fortuna se maestralom glasi i doljeva nektar u kristale snene, da kožom rijeke zvukova poteku, da se srca dva sjedine u kaležu jednom. Ne, neću bacat biserje pred svinje, pomisli još uvijek snena žena, ovdje se samo snaga uma traži, zamućuje izvor koji tirajima svojim, već eonima, moje srce draži.
Nemiru njenom i vjetar se smiješi, zaustavlja buru, smiruje tuge val da besmisleno ne razori ovaj čudesni srca bal. Sretna duša, predaje se srca svoga vlasti, odjeva haljinu od duginih boja, blješti sretna od ljubavne slasti i priznaje sebi, srcu i drugima, sve je bila samo igra poljuljane časti.
Nad horizontom svitanje rudi, srca skidaju korote znak, misli donose ljubavi sjeme, sunce se kupa u očima snenim, pogled iskri samo lijepim sjećanjima, u kaležu sreće tijelo tijelu priča ljubavnu baladu, a oživjeli život dušama snenim samo ljubav nudi.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9070/65/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze trenutka.

Spoznavši da je vrijeme naš život mi smo san zatvarali u trenutak, odjeljivali ga od nemilosrdnog tijeka prolaznih događaja u kojima smo prisiljeni sudjelovati u svakodnevici. Postajući dio tih događaja mi, ogoljeni u svom strahu od gladi i žeđi, nepriznajući pohlepu za materijalnim dobrima postajemo sami plijenom te pohlepe, koja bi nas mogla jednoga dana požderati kao što, već milijarde godina, Kronos ždere svoju djecu. Ako zaboravimo trenutak, zaboravili smo san koji nas hrani. Da bi san potrajao vrijeme je istinski postalo protega našeg postojanja. Zbrajali smo sretne trenutke da bi samo njih pamtili. Tada rijeka vremena nosi prolazne događaje u zaborav, a mi okrenuti prema njenom izvoru ispraćamo noć, dočekujemo nova svitanja i veselimo se sutonima u kojima san uvijek ponovo oživi. Nedeljno popodne jednog zimskog dana nas je potsjetilo na zenit onog davnog ljeta kada smo stojeći na izvoru vode koja dolazi iz zemlje, nesvjesno počeli sanjati.
"Nikada se nesmiješ prestati sjećati." reče mi pjesnik odlažući knjigu koju je čitao.
"Učenje novoga je zaborav nečeg nevažnog." usprotivih se
"U životu koji smo odživjeli nesmije ništa biti nevažno."
"Precjenjuješ kapacitete mog mozga." rekoh ne razmišljajući
"Sjećaš li se zašto je vuk pojeo crvenkapicu?"
"Sjećam."
"Kada si se počela sjećati?"
"Neznam."
"Sjeti se nečega što si željela zaboraviti."
"Ne sjećam se." rekoh sada već znatiželjna
"Znači da ti nesvjesno živiš trenutak u kojem je skupljen cijeli tvoj život."
"Odlična ti je ova rečenica. Od kuda si je izvukao."
"Ništa iz glave, sve iz knjiga draga moja štreberice." reče mi pjesnik uzimajući ponovo knjigu


Tišina koju je narušavalo samo kucanje zidnog sata najavi oluju u mojim moždanim ćelijama. Ovo nedeljno poslijepodne u kojem se naizgled ništa ne događa otvori u meni ponovo želju za potragom već skoro zaboravljenih vrata vremena.
"Ne smijemo ništa zaboraviti." reče pjesnik "Jer ako zaboravimo nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdanu prašinu, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak."
"Što je za tebe trenutak?"
"To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja."
"Trenutak je vječnost u koju se topi prošlost i nastaje budućnost." rekoh sjećajući se gimnazije.
"Ti uvjek kažeš poetičnije od mene ono što misliš, ali sada u ovoj relativističkoj uzbuni moramo naučiti konkretizirati taj tvoj trenutak."
"Objasni mi konkretizaciju vremena koje jedino mogu osjećati."
"To je vječnost koju još nitko nije uspio definirati, ali mi smo naučili u njoj pronaći sebe u beskraju univerzuma."
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi " Ti si moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg mi zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor."
"Kada bi mi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama samo slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi." nastavi pjesnik moju misao.
"Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori i sve rijeke se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće." rekoh zamišljajući sunčani otok na nekom nepoznatom moru.

Bez našeg misaonog sudjelovanja nebi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo kreatori vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo. Osjetih sve prošle godine, broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Ovaj komadić prostora zaustavlja njegov tijek i odbacuje ga u nedohvatnu daljinu. Utopili smo se u trenutku, postali smo univerzumov nestvarni organ spoznaje. Srebranoružičasto svjetlo metafizike nam otkri tajnu postojanja. Isplivali smo iz rijeke vremena i prešli u do tada nedotaknuti pojam vječnosti. Od onda zbrajamo trenutke koje, u trenutcima kao ovaj, pretvaramo u viziju života koji sretni živimo.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, agonije i ekstaze nebeskog orla.

"Život je sjen i san ljubavi moja"
"Nemojmo se nikada probuditi"
"Ostat ćemo tu, među zvjezdama, voljet ću te bojama sna, hraniti bojama želja, čuvati bojama osjećaja"
"Ljubav je samo suptilna simfonija neba. Osjećam njene tonove, dodiruju me tvojim očima i ja nestajem u pogledu, topim se u uzdahu, postajem misao, tvoj uzdah, tvoj trenutak"
Začuh stihove božanske komedije i poželjeh sjedinjenje s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.
"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."
Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.
"Kad oboje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."
To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno.
"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka." Danteova misao uzburka u meni osjećaj ljubavi i ja spoznah još jednom tu petu protegu postojanja.

Lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u centar univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote. Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju. S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.

Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo. Sjetih se Boticceli-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je on zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav.
Orionovo sazvježđe se pretvara u Jakovljeve ljestve koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.
"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik
"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."
Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.

"Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče pjesnik
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je cilj ovog misaonog puta." sjetih se profesora
"Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." rekao je objašnjavajući nam osamnaesto pjevanje Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.
"Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik
"Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme,  peta dimenzija postojanja." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala sve dalje iza nas.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, agonije i ekstaze svijesti.

Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli neku novu, još nedokazanu istinu.
"Kada je to bilo?" upitah
"Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca.
"Gdje si?"
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo
Krenuh za glasom koji je još uvijek uzburkavao moju krv i pretvarao je u šampanjac.
Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta. Svijest univerzuma pruži svoju ruku prema pjesniku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih prstiju.
"Ecce Homo" začuh misao, a iz zrcala sna me gledalo lice s debelim tamnim brkovima.
"Homo u liku boga filozofa, u liku opuštenosti duše i snazi uma." odgovorih tmurnom filozofu koji je nekada davno nijekao egzistenciju stvoritelja.
More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca. Osmjeh na njegovom licu me podsjeti na sutone koje smo do jučer voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko.
"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh mu promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam ja bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.
"Da, tamo će biti uskoro podne, pa sumrak, a onda noć i tamo će se to mjenjati i ponavljati. Ovdje sunce nikada ne zalazi, ovo je moj i tvoj prostor, mi ga stvaramo svojim postojanjem i željom za njegovim trajanjem."
"Ali to nije stvarni, životni prostor" pitala sam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikovao u već viđenu sliku raja.
"Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo."
Nebo iznad nas je plavilo konstantom trajanja. Miris predvečerja nas je opijao uvijek novom energijom svjesne spoznaje tog trenutka. Visoko iznad nas je kružio galeb i jedino njegovi krici su parali tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život.
Nečija misao mi zaustavi dah: "Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti."
Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Ja se, puna sjećanja, pitam šta je prolaznost?
Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje samo teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote.
"Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?"
"Oni će stvarati svoj prostor- vrijeme. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, agonije i ekstaze sreće

"Boginjina duša u tebi je kao svjetlost,

a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći

moru i hridinama ne znači ništa,

ali i geofizika ima svoju dušu

i vrijeme će jednoga dana stati,

jednoga dana

dok ti budem cvijećem kitio kosu

trenutak će tada postati vječnost." muzika njegovih riječi je dodirivala srce.

"Gdje si me doveo" upitah sretna
"Na početak sna" reče mi tiho moj bezimeni pjesnik
"Vratili smo se na trg cvijeća."
"Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"
Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Pred našim očima se zakrivljivao uistinu trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona.
Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperave pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale i gledali smo božjim očima.
"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik
"Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.
"Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ista si, ali ipak drugačija u istom trenu."
"Što osjećaš?"
"Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi peta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi."
Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu.
"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka.
"Ušli smo metaverzum, u spoznaju."reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu.
"Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to."
"Dozvoli duši svjetlosti da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz zagrljaja duše i svijesti univerzuma rodila ljubav i spustila na zemlju."
Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.
"Bojiš li se?" upita me sjetno
"Zašto bih se bojala? I čega?"
"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"
Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.
"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno
"Ne ljubavi moja, mi smo u godini 2126"
"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"
"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."
"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"
"Da, ali onda nismo znali da smo to mi."
"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"
"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."
"Zašto se to dogodilo?"
"Danas je po davnom proročanstvu sudnji dan"
"Stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari"
"Jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi novi veliki prasak."
"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno.
"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"
"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"

Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice
"Umire samo ono što je lijepo".


Iznad nas se uzdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori vrata novom svjetlosnom eonu postojanja. 
"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima svijesti. Ugledah osjećanje osjećaja u zagrljaju sreće. Duše svjetlosti i svijesti zalesaše svoj do tog trena nevidljiv ples pred nama. Svjetlosna muzika postade slika čudesnih boja, igra duša i njihovih sjena, beskrajnost i bezvremenost skupljene u  treptaju oka. Putovah vremenom i svjetovima, vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.
More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu osjećajem  Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone u vječnost i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjećajima. Duša svjetlosti se pred našim očima iskri tisućama boja, misli svih epoha se zgusnuše u jednu jedinu, bez početka i kraja u vrtlogu nebeskog vretena, bez rađanja i umiranja u spiralnoj dinamici svijesti traje ljubav. Umorni, ali sretni mi tonemo u san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/na-granici-sna-i-jave.html

Varijacije na temu, agonije i ekstaze ljubavi

Ovo je priča o ljubavi koja je trebala biti okrunjena vjenčanjem, ali joj njih dvoje nisu dozvolili da postane navika. Trebali su izgovoriti ono presudno "DA" jednog sunčanog majskog dana u šest sati popodne.
Sve je bilo spremno, u zraku se osjećalo proljeće, s neba je kapalo zlato, povjetarac je donosio mirise mora u skupim kičem okićenu dvoranu, najskupljeg hotela u uvali njihovog djetinjstva. Mladoženji su stavili bijelu ružu na rever crnog kaputa. Njegov kum je držao u ruci jastučić od plavog satena sa dva zlatna kruga okovana draguljima. Mladenka je, s bijelim orhidejama u kosi i vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža, čekala trenutak. Njenih šest pratilja s bjelim ružama u kosi i lepršavim haljinama od plavićastog satena su pridržavale njen veo satkan od skoro nevidljivih niti bijele svile. Za taj trenutak izgrađen oltar je blještao ranjenim Isusovim srcem i baroknim anđelima. Svečenik, u odori od zlata, sa velikom knjigom sudbine u rukama, je pogledavao na sat.
Ponosni roditelji diplomiranog pravnika i diplomirane lječnice, sa smješkom pobjede na licima, su bili spremni. Okupljeni svatovi u najskupljim odorama su bili spremni. Renesansni stol kupljen za taj trenutak je bio krcat poklonima.
Tišina, ogromna tišna u kičastoj dvorani je negovještala trenutak. Veliki zidni sat, kupljen za ovaj trenutak, u najskupljem butiku starina, razbi tišinu. Šest udaraca pozlaćenog zvona konačno najavi trenutak.
Orkestar u uglu kristalne dvorane je počeo svirati vjenčani marš. A onda odjednom, iznenada, za sve prisutne neočekivano, sve je bilo prekinuto, vjenčanje nije bilo odgođeno, vjenčanje je bilo zauvijek otkazano.
Priča koju vam pričam je duga priča, teško ju je ukratko objasniti, ne smije se polovično ispričati jer onda priča ne bi imala smisla. Priču se nesmije ni šaptati jer to je istinita priča o ljubavi. Svi prisutni su se pitali zašto je vjenčanje otkazano, a jedino su njih dvoje znali da je tako bolje. Mladić i djevojka su držeći se za ruke rekli svečeniku da ode, oni su kumovima i pratiljama rekli da vjenčanja neće biti, oni su prisutne zamolili da odu.
Sunce se spuštalo ka zapadu kada su ostali sami pred oltarom u kičastoj dvorani, sa orkestrom koji je svirao tonovima argentinskg tanga, najlješu baladu o ljubavi. Mladić je zagrlio djevojku u vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža. Plesali su svoj prvi tango, onaj koji ih je na maturalnoj zabavi uveo u carstvo ljubavi. Orhideje u njenoj kosi su ga potsjećale na veče njihovog prvog zagrljaja. bježeći iz kičaste dvorane plesali su svoju slobodu do velike terase nad morem koje se u tom trenu umirilo.
Na pjesku se, kao u njihovom davnom snu, otvori velika Jakovljeva školjka.
Boginja ljubavi ih primi u svoj zagrljaj. Ljubav se kao dašak maestrala polako vraćala u njihova srca, ljubav odbjegla od navika, od obećanja, od uvjeta, od moralnih predika, od tuđih očekivanja, od odabira prostora za slavlje, od nadmetanja čije će vjenčanje biti veličanstvenije i skuplje, ta ista ljubav ogrnuta plaštom sazrijevanja srca se u tom sutonu ponovo vratila i ostala zauvjek u njihovim srcima. Nećemo se vjenčati ni danas, ni sutra, nikada se nećemo vjenčati, mi ćemo se samo voljeti, govorili su vjetru koji je njihov glas sjedinjavao s pjesmom o ljubavi i tonovima simfonije njihova zajedničkog sna.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, anima mundi i njen zagrljaj

Lutam snena ljubavlju prosutim zvjezdanim stazama

snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,

dlanovi miluju, u nebeskim vazama,

magličaste cvijetove

te čudesne vječne duše neba svijetove,

da se anđeli u svojim treperavim fazama,

jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju

i plavu planetu svojim rukama griju.

Koplja dnevne svjetlosti,

kao strijelice Kupidove poslagane,

kao kapljice životnog slapa,

taj čudesni trenutak smjelosti

budi sjećanja i uspomene

u prošlosti izgubljene,

i pretvaraju njihovu prošlu ljepotu

u treptaj oka u dušu materije i života dobrotu.

Iskre sjećanja, uspomene se bude,

sve one već zaboravljene tuge,

neki rastanci zalutali u daljine,

trepere bojama vječne nebeske duge.

Vidim staru trešnju u odori kiše

i srce urezano, srce koje ne voli više,

a na suhoj grani poezija vode sjaji

blješte kristali i smiješe mi se u potaji.

Čujem šapat neba,

zvijezdane staze me u snove vode,

ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna

jutra najavljuje bajna,

ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,

šapuće duše neba glasom

isplakane suze su poezija vode

i tvoj zvjezdani put do željene slobode.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dianoetika.blogspot.com/2010/01/anima-mundi.html
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, duša svijeta

Zagrljaj znanosti i mistike, to vječno ispreplitanje vjerovanja i znanja, neprestani ples misaonog i emotivnog uma iskri u meni uvijek nova pitanja. Misterija svijesti i svjetlosti, dvije duše se sjedinjuju u čudesnu sliku i ja unutarnjim očima vidim tajnovitu ljepoticu sa velikim suncem u rukama. Pročitala sam mnogo poetičnih tekstova o leptiričima u našim glavama, o kristalnom zamku u dubini svijesti, o mirisnom vrtu u našoj duši. Svjetski umovi još uvijek pišu poeziju o toj najvećoj misteriji u univerzumu. Redaju se hipoteze, množe se predpostavke, iskre nove zvijezde na nebu znanosti. Čitam i čudim se, hranim svoju znatiželju, gasim žeđ za novom spoznajom i spoznajem da se najveća misterija svijeta krije u nama samima i zaključujem kada nju uspijemo razotkriti razotkrit ćemo tajnu postanka svijeta.
Ponekad pokušavam susresti onu opisanu ljepoticu sa suncem u rukama i zakoraknem u kristalni labirint spoznaje i lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su satkani od kristalnih rešetki. Taj labirint je skelet moždanih neurona, bezbroj mikrocjevćica složenih redoasljedom u Fibonaccievih brojeva, koje se djelovanjem nečeg još neobjašnjenog organiziraju u harmoničnu sliku mog mikrosvemira i ja, kao Alica, znatiželjno ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Misao se širi i kao maleni leptririći prolazi kroz te male tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i na koncu spoznajem neizračunljivost tih treptaja. Naša svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa nam to onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze sva naša duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije iz metaverzuma, utjecajem naše svjesne spoznaje. Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam vidjeti izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.
Samo u jednom jedinu treptaju oka je čista svijest spoznatljiva, u jednom jedinom trenutku uspijevamo nadvladati sami sebe, zaustaviti misli, obuzdati djelovanje vanjskog svijeta koji na nas utiječe putem vanjskih osjetila, u jednom trenutku smo mi doista mi, sljedeći trenutak smo novi mi, pa tako do beskraja i bezvremena. To je moć sadašnjeg trenutka,  a trenutak je neponovljiv, trenutak je uvijek novi doživljaj, nova spoznaja, nova iskra u svijesti, novi svjetlosni zagrljaj spoznaje. Tek u jednom jedinom treptaju oka se zracali slika Raja koji tražimo, slika cvijetnog perivoja koji naslućujemo, miris pupoljaka koji osjećamo, svjetlosna muzika koju čujemo, samo u jednom jedinom trenutku je ona istinska i prava. U drugom treptaju oka je ona opet prava, ali drugačija, neusporediva i neizjednačiva sa onom koju smo ostavili u galeriji naših sjećanja. .
Tada shvatim da se u našim glavama neprestano odigrava rat svijetova, tada mi se pričinja da razumijem ono još uvijek nerazumljivo, još uvijek nedovoljno razjašnjeno. Čini mi se da to čudo osjećam u sebi. Razumjevanje te vječne, bezvremene revolucije u nama samima, se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, skoka onog čudesnog paketića energije sa početka početka priče, to je ona teorija čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet zvijezdanog praha od kojega smo mi i univezum satkani.
Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus", priroda ne čini skoka, je skokom tog paketića tajanstvene energije porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom, taj čudesni skok je sjedinio nas i plavu planetu i svemir u vječni svjetlosni zagrljaj. 
"Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i ona pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme, ona je ona na tisuću puta opisana igra oceana svijesti sa pješćanim žalom spoznaje. Tada je znanost otrkrila čestice u valnom elektromagnetskom isijavanju i svjetlosti darovala dušu, stvarnost postojanja.
Duša svijetlosti je njena energetska količina, vječni ples iskrica njene svijesti. To su one iskrice koje vidimo tek unutarnjim očima, osjećamo ih tek srcem. Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i razvijanju svih procesa u sebi i univerzmu, osjećamo i postajemo svjesni vječnog zagrljaja znaosti i mistike. 
Bez nas i naše svjesne spoznaje magloviti svijet beskraja i bezvremena u kojem svjetluca zvijezdani prah živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata prostor- vremena i postajemo sudionici tih procesa, postajemo stražari na vratima vremena, branioci svijeta u kojem živimo. 
Uspjemo li misaono prodrijeti u prostor atoma duše svijeta i osjetiti da elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje, tada smo uspjeli osjetiti i dušu materije, susresti svoju dušu koja u rukama drži naše unutarnje sunce.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27980
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27959
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, pješćana oluja u dubini srca.

...učio sam mnogo jezika, proučavao literaturu i umjetnost, proveo svoje najbolje godine u knjižnicama  i bibliotekama čitajući sve što bi mi došlo pod ruku i činilo mi se da tratim vrijeme, ali onda sam iznenada, u jednom treptaju oka, shvatio da je to bilo najbolje što sam ikada učinio... Nikola Tesla

Kada se dotaknuto vjetrovima, iz nekih davnih dana, uzburka vrijeme tada u zenitu sreće, u svijesti našoj, u dubini srca pješćana oluja iznenada krene. Uskovitlani uspomena prah zaustavlja dah, pred unutanjim očima iskre zrnca puna osjećajnih slika, desetljeća, godine, dani u jednom jedinom trenutku stoje, a onda nošene vrtlogom nebeskog vretena kao pješćana pijavica trepere u duši, nestaju u svijesti nedohvatnim daljinama i na svom spiralnom putu naše drevne tuge broje. Srce naše umorno od najezde bezvremenih osjećaja, uzdrhtalo od uspomena i sjećanja, utkano u besprostornih tuga splet, pokušava zaustavit taj nezaustavljivi pamćenja let. Na zaslonu svijesti buja zlaćana spirala iznjedrena iz svjetskoga znanja, mijenja geometriju nesretnog trenutka, gradi svjetlucavi most duginih boja i širi horizont spoznaje. Unutarnje nebo se tada zaplavi, a u dubini svijesti se jedan mali pupoljak rađa, znak života, cvijetak koji prisjeća na bezvremenost tihu, vrijeme puno ljubavnoga čara, vrijeme poezije ruža, vrijeme skriveno u beskrajnoj romanticiu jednom davnom stihu. Vjetar zaustavlja svoju tužnu igru sa strunama svemirske harfe i nad pustinjom osjećaja zatitra sonata od snova, simfonija davno željenog, u bezvremenu i beskraju snova, snivanog smiraja. U oazi mira, na otoku sreće, vrulja jedna, probuđena kapljicama ponornice strasti, žeđ gasi već ožednjelim cvijetovima iz davnih snoviđenja.
Iznenada kao da je izašla iz neke davne priče, puna ljepote i pritajenog srama, sreća, to tajnovito biće kristalnoga sjaja, na pustinjskoj lađi u oazu svijesti nasmiješena stiže. Povjetarac, tajnoviti lahor novih osjećanja mirise procvalog cvijeća duševnom oazom pronosi, a srce u smiraju snenom, u zagrljaju spasenja, rijeci vremena ponovo prkosi. Svijest se naša tada kao sunčana oaza trenutkom širi, spoznaja iskri kristalima novoga saznanja o snazi našeg duševnog umijeća, o savršenstvu našeg kreativnog uma.
Ostalo je samo sjećanje, vječna memorija uzdrhtalog srca, ožiljak što ponekad zaboli u kristalnoj noći i prisjeća na legendu onih ptica što su umirale pjevajući.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, iskra istine u beskraju duše

Budim se pod slapom života, u trenutku istinite spoznaje, osjećam iskricu u beskraju duše, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, treperavu svijetlosnu muziku, mirise sna. Pred nama se otvara bezvremena staza sreće po kojoj ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudesne pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude, počinjemo istinski živjeti. Svako jutro kada se još snena utopim u zagrljaju ljepote, kada me dotaknu mirisi života, kada začujem melodiju srca, kada osjetim, u dubini očiju boje sna, iskrenje dobrote, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je trenutak iskrenja novih osjećaja, osjećaja koji potvrđuju stara, to je raskrižje beskraja, porta koja nove puteve ka srcu otvara. Tada se u kristalnom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu, još uznemirenom od sanja, zrcali željena sreća u sreći tvojoj. Svaki novi trenutak je nova istina o postojanju, nova ljepota u iskrenju života, sunce i mjesec u zagrljaju, svijest i podsvjest u milovanju. Fontana svjetlosti, zdenac vječnog života, njegova i moja slika u kolažu boja, zagrljene u suzama neba, blještave u kapljicama sunca sretne u kristalima sna, u zvjezdanom šapatu duše, u osjećanju osjećaja zatvorene, u ljepoti života pretvorene u ljubav.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#248
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, beskrajnosti u rijeci bezvremena.

Otvorih okna duše u ovom svibanjskom jutru i dozvolih zvukovima nebeske balade da kao čudesna vremenska rijeka dotiću uspavane strune mene sanjalice, mene lutalice, mene vječnog tragača na putevima bezvremena. Osjećam treptaje leptirovih krila, dodiruju me svilenkaste niti svih napisanih pjesama, svih onih davnih stihova koje skrivah u dubini sna, u oceanu snoviđenja, u beskraju mog unutarnjeg svemira. Promatram rosu na vlatima trave sa tajnovitom melankolijom i sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih dana, a na kristalno jasnom nebu univerzuma uma vidim zvjezdanog orla zagljenog sunčevim sjajem tek probuđenog srca. Čudesna ptica prosipa zlaćani prah iz kojeg niću cvjetovi ljubavi i sjedinjuju se sa melodijom koja uzdrahtaloj duši još uvijek daruje odkucaje smiraja. Osluškujem smijeh djece koja razigrana koračaju stazom beskraja ka bezbrižnom djetinjstvu i prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Nedostaju mi riječi kojima bih satkala ovu čudesnu nisku osjećaja koji me kao kupka radosti jutros oplahuju. Stojim na hridi bezvremena uzdrhtalo plaha, gledam u luci snova usidrenu arku koja me je davno, jako davno spasila od potopa, oslobađam se tek zapamćenog straha i uranjam sretna i mirna u ocean života. Kapljice tog tajnovitog beskraja me miluju toplinom sretnoga trenutka u kojem osjećam i dodire srodnih duša iz velikog univerzuma. U tom nježnom zagljaju ljudskosti se gube zakoni čopora, izranja samo ljubav treprava i snena, ona stara istina, istina iz koje smo svi nastali, istina koja nas je sjedinila na ovom dugačkom putu evolucije do ovog trenutka spoznaje, trenutka naše neuništive civilizacije.


http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/moj-svemir.html
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, bezvremenost rijeke vremena

Ljubav je sretan trenutak, bezvremenost milovanja rijeke vremena, čudesno društvo u kojem nestaju granice, gube se obrisi dana i noći, topi se tmina u beskraju svjetlosnih puteva duše. Nikad ne koračam sama stazama nemira, ljubav me prati u stopu i kao nevidljiva snaga, kao treptaj leptirovih krila pokreće moje strune, kao bog vjetra uzburkava moje misli, kovitla ih u uragan želja, u tornado žudnji i ja hodam sve brže i brže zagrljana vječnošću sretnog trenutka. I nema nikakvog razloga, nema uzroka, nema poriva, nema onog nepostojanog jučer i ono nedokazljivo sutra nije važno jer trenutak se slio u moje oči, razlio se tijelom, pomilovao srce i ostao u duši kao svjetlosna staza kojom koračam i volim, volim sebe i tebe u ovom trenutku bezvremenosti, u ovoj beskonačnosti sna, u vječnosti koja odkucava tri sekunde sreće. Zatvorena u ovom tajanstvenom sada, ljubav postaje pejsaž ljubičastog sna, krajolik pun mirisa ljubičica koji se u ovom praskozorju spoznaje mješa sa ljubičastom svjetlosti vječnog trajanja u zagrljaju sreće.
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, hram ljubavi

Na hridi pored predivnoga mora, na obali oceana snova, hram ljubavi stoji i stoljeća broji, dočekuje galije i regate velikih lađa punih ljudskih duša, treperavih srca iz kojih se ljubav, čudesna i snažna rađa. U odajama svojim krije opsjenara čari i svjetlosnu dušu koja za prolaznost ovoga svijeta ne mari. Hram to tisućljetno zdanje, dom čarobnjaka koji vječno srce ima, koji ljubav utiskuje i u hladan kamen, toplinom zavarava i ne dozvoljava da u ljudskoj duši zavlada zima, oceanom snova svijetlost širi, vječnu vatru taj čudesni ljubavni znamen. Kada se nad morem oluja digne, kada Posejdon zatutnji kapljicama te velike vode, ruka dobrog čarobnjaka svijelo svetionika na hridi pali, dušom svojom zaustavlja bijes tog svojeglavog boga i ljubavlju svojom provodi galije kroz duševne tjesnace, izvodi ih iz opasnog životnog ždrijela, pokazuje im zvijezdani put, ka beskraju bezvremene sreće, u ljepotu sanjanoga životnoga raja. http://fenomenologija-sna.blogspot.com/2007/12/fenomenologija-sna.html
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, putovanje nutrinom

Svaki čovjek, svako živo biće, dušom svojom često hodočasti, bekskrajem snenim, rijekom vremena do sudnjega časa osjećajuć ljubav, sanjajući san, živeć život pun strasti, slijedeći simfoniju vjetra, lepršajući sretan, uvijek tajanstveno sjetan i u sonati od svjetlosti vječne tek bezglasano glasan. Svaki čovjek, svako živo biće kao treperav leptir, kao anđeoski putnik kroz prostor i vrijeme, kao vilinski lutalica zvjezdanim stazama, hodočasnik mliječnim putevim do dalekih planeta, do mjesečeva hrama jezdit je znao. U treptajima oka, u trenutku snenom srcem svojim, o lakoći tog zvjezdanog leta, odpmtivijeka je snio. Zastajući na laticama bisernoga sjaja, pijuć suze neba sa nebeskim cvijećem, u svijesno biće je procvijetao. Svaki čovjek, svako živo biće ko treperav leptir kao sanjalica drevni, sedefastu školjku i bisernu suzu na pješćanom žalu duše svoje traži, a osjećaji, anđeoska svijetlost njina, krila lepršavo nježna uzdižu ka suncu, satirući tragove gnjeva i šireći toplinu, dobrotom svojom u srcima tuđim uvijek tugu nježno blaži. Svaki čovjek, svako živo biće, svaka duša snena, sretna ka izvoru ljepote hrli, na vrancima nebom jezdi, leptirastom galijom oceanom snova plovi, pješćanim žalom zaneseno kroči, a ponornica osjećaja cijelim bićem žubori, svjetlosnom muzikom unutarnjih struna dodiruje srce, nježno dušu grli i ispod hridi na obali sna kao vrulja vrije, ključa i daruje tijelu uvijek nove moći.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/koreografija-svakodnevice.html 
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, u pejsažu srca

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati od kuda dolazi ljepota i dali je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti. Glas je dolazio iz rijeke sjećanja, izrastao je iz kapljica kristalno jasne vode pamćenja, dodirivao je okna duše i širio se nutrinom budeći zvijezde na tamnom nebu trenutka. Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, začuh davni stih u drhtajima srca, osjetih ga u lepršanju leptira svijesti, u svilenim nitima uspomena. Stajala sam pred ulazom u prošlost, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života. Bila sam tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru ljepote. Prolazila sam ovim ulicama danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala sam se izvoru da saznam odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je u dubini duše zrcalilo nepostojanje u trenutku. Mala kavana i stol u kutu za dvoje, prigušeno svjetlo u misaonim slikama i suze neba kao zavjesa koju nisam mogla podignuti. Ili mi se to samo činilo? U jednom jedinom treptaju oka, u presudnom trenutku budnosti neprospavanih noći, vjetar mi dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, razmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna. Smijem li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što sam već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena se iskri na horizontu želja. Pokušavam se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise davno procvalih ljiljana u njedrima snova. Osjetih vjetar kao milovanje, zagrlih leptira u letu i osjetih širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost davnih susreta, kao miris ljiljana kao vječnu istinu u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjetih ljepotu mirisa male kavane i jednog davnog dugo toplog ljeta. Uspomene doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrastoh iznad tuge i zle sudbine vremena, pomilovah kišnu zavjesu, rastrgah korotu i poletjeh sa leptirima želja u zagrljaj ljepote. Žudnja se prosu pejsažem srca. Noć bez sna postade san mojega života, noć boje suhoga zlata, noć puna mirisa ljepote. Budna, neumorna, ali svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih noći. Sve što je nekada bio umor, bjeg od mene same, bjeg iz perivoja sreće, bjeg od uspomena sve to se odjednom pretvorilo u sretan trenutak u zagrljaj života. Miris ljubavi mrvi nepostojanje. Udahnuh novi san, moj san, lijepi san, nedosanjani san iz vremena oluje ruža.
Mala kavana, treperenje unutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje, praskozorje na obroncima jave, njegov dlan u mojoj ruci, šapat istine u duši, šapat iznjedren iz stiha poete naše mladosti, pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš milo jedino moje. Krenuli smo istim ulicama, na trgu cvijeća uronili u svitanje i ja dozvolih srcu da diše i šapnuh uzdrhtalom dušom volim dan u kojem se budim, volim misli i sjećanja, volim tvoj glas jer on je prošlost koju ne želim zaboraviti. U pejsažu srca osjetih ples leptira na tek procvijetalim pupoljcima ljubavi i spoznah od kuda dolazi ta dugo željena ljepota.
http://dinaja.blog.hr/

Varijacija na temu, u dubini duše

Ulazim u kristalni zamak u kojem žive moja sjećanja, sve pročitano, naučeno i zapamćeno složeno u svilenkastu mrežu pamćenja. U perivoju osluškujem svjelosnu muziku prvih susreta, vidim ples leptira tih nježnih stražara na portama duše, svjedoka svih poljubaca, trepravih pratioca ljubavnih zagrljaja, uzdrahtalih svjedoka ljubavnoga žara. Putujem tim blještećim prostranstvom što nutrinom zovem, na beskrajnom nebu sjaje stare i nove ideje, taj tepih satkan od svih mojih sanja mi oduvijek osvjetljava misaone pute. Na stazama duše susrećem sjenke dragih prijatelja, lepršaju mnoge srodne duše, u zagrljaju maestrala livadom žvota vjerno uz mene stoje i galijom od snova u bezveremenost plove. Budim se u zagrljaju tek iznjedrene boje, miris davno posijane sreće miluje mi dušu i ja omamljena iskričavom javom uranjam u te nježne, iz muzike snova, satkane skute. Ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike, ali treptaj duše, taj korak koji u beskonačnost seže, slaže nisku od prohujalih svjetlošću okupanih eona, izrasta u  i vječnu vrtnju nebeskog vretena koje u središtu svom prošlost i ovaj trenutak u spiralnu nove sreće veže. Iz krošnje svijesti bog sretnog trenutka mi se smiješi, daruje mi pramen svoje zlatne kose i ja osjećam vrtlog unutarnjeg mira, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem da mi je sudbina oduvijek bila sklona. I vrti se nebesko vreteno vrtnjom svojom grli spiralu mog unutarnjeg neba i sve moje misli, žudnje, čežnje, želje, sva moja sazviježđa se u bezvremenost vremena šire. Zakon zlatnog reza nad mojom dušom bdije i daruje mi uvijek nova znanja, spiralnom dinamikom ponornicu znatiželje budi, ne dozvoljava joj da se rijeci zaborava izgubi. Iskri zlaćana spirala u oluji tuge, smiruje uragane boli izazvane osjećanjem osjećaja da u svilenkastom tkivu svjetske duše pritajeni kradljivci tuđih ideala postoje. U zavjetrini, daleko od svih uzbuđenja sjenke tmine, eminencije u sivom, razbijači odsanjanih snova neprimjetni stoje. Ti neosjećajni konzumenti osjećaja davnih odkidaju komadiće tuđe sreće, slažu kolaž od posuđenih želja da sakriju trnovitu putanju kojom se njihova nesretna duša kreće. 
U zagrljaju sretnoga trenutka, branjena od kradljivaca duševnoga mira, duša moja o ljubavi sanja, rastaču se boje, svjetlost unutarnjeg neba kristal svijesti ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno, zaobilaze postaje padanja pod križem i u zagrljaju bezvremenog sjaja, u iskrenju probuđenog uma i svjesne miline, ona ponavlja drevne riječi sa maslinove gore, oprosti im draga jer oni doista ne znaju što čine. Venera blješti na zapadnom nebu, bisere slaže u ovom trenu ljepote, osjećam u sebi beskraj vječnosti i zagrljaj ljubavne divote. Uranjam u snove pjesnika ljepote, u snagu njegove srcem naslikane zelene boje, tu nalazim razlomljene djeliće one davne sjete i u zrcalima svijesti prepoznajem onu davnu sebe, vidim sve moje i tvoje prijašnje živote i u ovom lepršavom snu čujem šapat zelenoga vjetra u mjesecom obasjanim krošnjama svijesti. Na horizontu se gase oči neba i otvara cesta zore. Iz daljine se čuje topot kopita kobile drevne, kobile iz one davno pročitane pjesme, čujem vapaj konjanika, jahača mjesečeva sjaja, koji osjeća da mada pozna ceste nikada neće stići u Cordobu. Zaustavljam misao na tom stihu, Lorka je osjećao smrt u vihoru rata, a ja naslućujem ljubav umjesto maslinki skrivenu u bisagama i u konjaniku mojih snova, umjesto drevnoga poete vidim uvijek tebe.
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze i bezvremeno putovanje snovima

Zatvaram škrinju u koju smještam samo tužna sjećanja i otvaram vrata kristalnog zamka u kojem žive moji ljubičasti snovi. U perivoju osluškujem svjelosnu muziku prvih susreta i putujem prostranstvom što nutrinom se zove, krijesnice, taj tepih od sanja mi oduvijek osvjetljava misaone pute. Na stazama duše susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše što uz mene u bezveremenost plove. Budim se u zagrljaju ljubičaste boje, miris tek naslućenih pupoljaka miluju dušu i ja još omamljena srećom uranjam u te nježne, iz muzike snova, satkane skute. Ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike, ali treptaj duše, taj korak koji u beskonačnost seže, slaže nisku od prohujalih svjetlosnih eona, izrasta u vječnu vrtnju nebeskog vretena koje u središtu svom prošlost i ovaj trenutak u spiralni zagrljaj veže. Smiješi mi se Kairos, daruje mi pramen svoje zlatne kose i ja osjećam ovaj čudesni trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem da mi je sudbina uistinu sklona. I vrti se nebesko vreteno vrtnjom svojom grli spiralu mog unutarnjeg neba i sva se moja sazviježđa u beskraj mojih snova šire. Zakon zlatnog reza nad mojom dušom bdije i daruje mi sva svijetska znanja, spiralnom dinamikom ponornicu sreće budi, ne dozvoljava joj da iz nekog čudnog osjećaja iz spoznaje da u virtualnom svijetu postoje pritajeni kradljivci tuđih snova, u rijeci zaborava ponire. Duša moja o ljubavi sanja, rastaču se boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno, zaobilaze jeftinu rimu kradljivaca snova i u zagrljaju beskraja i untarnjeg neba, u iskrenju probuđenog uma, ona se nikada u zaboravu ne gubi. Venera blješti na zapadnom nebu, bisere slaže u ovom trenu ljepte, osjećam u sebi beskar vječnosti i zagrljaj ljubavne divote. Uranjam u ljepotu ljubičaste boje, tu nalazim razlomljene djeliće one davne sjete i u zrcalima svijesti prepoznajem onu davnu sebe, vidim sve moje i tvoje prijašnje živote i u ovom ljubičastom snu čujem topot kopita kobile drevne, kobile iz neke davno pročitane pjesme, čujem vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu, naslućujem ljubav skrivenu u bisagama i u konjaniku mojih snova vidim uvijek tebe.
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u crno bijelm snu, tužno sjećanje i znak da sam živjela

U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja u susretima sa sjenkama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe još zagrljenu tugom. To je bilo vrijeme kada sam u pejsažu duše osluškivala pjesmu umiruće ptice i tražila trnje na ružama da bih bolom na dlanu ublažila bol srca. Lutala sam koridorima svetišta, divila se bjelini mramora koji je pretakao svjetlo u tminu postojanja i crnoj ne boji oduzimao snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže nad trenutak neživljenja. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Sjedila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez umiranja, smrt je bila okrutno daleko jer broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Siva boja se rasipala vidokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti. Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila i kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha. U perivoju iz granice moga pogleda je tutnjao život ali zvukovi su zaobilazili moje uši, nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivaće svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova, osjećala sam toplinu njegova daha u arkadama sjećanja ali nisam imala snage izađem iz sebe same, nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu da ne potraži grm spasenja i ne umre pjevajući.
Danas se sretna u zagrljaju svemira boja i svjetlosne muzike prisjećam tog crno- bijelog vremena, proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u rijeku zaborava, ali onda se ipak odlućujem za nezaborav, jer to je djelić moga života, dio bez kojega ja ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom šarolikih uspomena u srcu. Zatvaram ih ponovo u škrinju sjećanja.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu agonije i ekstaze i neispričana bajka

Bilo je kao u još neispričanoj bajci, kao u nekoj još nenapisanoj priči, bilo kao na svjetlosnom balu u zagrljaju poezije snova, u zagrljaju nerimovanog stiha. Simfonija boja se pretakala iz sna u javu i ostavljala trag na pućini osjećajnog mora. Jedna iskra nova je sišla sa nebeskih visina, tek iscrtana nota iz svemirskih dubina zatitrala je u bojanki srca i prosula rijekom vjerovanja blještave kapljice lijepih uspomena, zasvirala pozaunama sjećanja satkana od struna svih do sada proživljenih zora. U tom iznenadnom zagrljaju prošlosti i probuđene svijesti, valovima želja i vjetrom žudnje u luku čežnje je doplovila još nikada opjevana leptirasta galija. Anđeosko biće iz mojih drevnih sanja, kapljica rose sa latice nebeskoga cvijeta je razbila tminu nepovjerenja da u treptaju oka, u beskraju spoznajnog oceana zablješti nova svjetlost danja, da se u energetskom polju postojanja ogledaju boje onog drevnog dječjeg snoviđenja, nježne nijanse onog davno odsanjanog svijeta. Drhtave kaplje sveimrskoga tkiva sad skladaju budnicu usnulome srcu, zrak odjevaju kristalma duginoga sjaja, lahorom mekim obraze mi ljube, oči zaljevaju bojama kiše da ovo jutrenje ljubavlju zamiriše, da se sve tuge i nesretna stanja u dubini, tminom opjevanog, Hada zauvijek izgube. Pred vratima trenutka, na ulazu u kristalne odaje tvoga drhtavog bića, vječna vatra gori i svjetlošću svojom o ljubavi u dubini svijesti istinu mi zbori. Utapljam se snena u nenapisanom stihu, ronim dubinama ove nenapisane bajke, lutam stazama ove neispričane priče i budim se u ljepotama pronađenog kontinenta, u vječno sanjanoj utopiji, oceanu satkanom od boja bezvremena.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu agonije i ekstaze i izvora šapata moje zvijezdane duše....

Svakodnevno koračamo asfaltom i ne osjećamo da se svaki naš korak se sljubljuje s njim, da pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak i da naše tijelo, u prostoru ulice, postaje leptirasta galija na njenoj površini. Pokušajmo koračajući osjetiti kinesferu, auru, svjetlosni zagrljaj, prostor koji svakim svojim pokretom sami stvaramo oko sebe. Taj zagrljaj nas prati i mijenja svoj oblik svakim našim korakom, ujedinjujući u sebi dušu, tijelo i pokret. Taj ljubavni zagrlja duše i tijela, kinesfera, aura je nestabilan i promjenjiv prostor, ali uvijek oko nas. Aura nas brani od vanjskin uticaja kao što sfera brani našu plavu planetu od neželjenih uticaja iz univerzuma. Svaki novi korak je novi poticaj, uvijek nova nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek nestajući i nastajući prostor naše aure. Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena. Pokretačka, kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je samo prolazno stanje, trenutak, zlatni rez iz kojeg proizlazi spiralna dinamika našeg svjesnog postojanja. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka.
Jedan naš korak na asfaltu, koji smo zamislili kao rijeku, je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, koji najavljuje drugi korak i pretvara se u energiju našeg hodanja. To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak, pokret tijela i jezik kojim se služimo povezivala. Postoji samo dinamička spirala koja nas povezuje sa sferom grada kojim šetamo i mi postajemo svijesni svojih koraka. Pokušajmo u našem utjelovljenom umu, u našem unutarnjem svemiru,  pronaći neke još neotkrivene puteve po kojma bi osjetili zvukove pokreta u sebi. Tonovi koje čujemo u sebi i neposredno uz sebe izrastaju iz spiralne dinamike i istovremenim preobražavanjem životne energije u osjetilnu, mi jednostavno čujemo zvuk. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi našega tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela iz kojeg izviru titraji naše životne energije. Vrulja vrije i za nas nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u nama sljubljuje se s oceanom našega života. Jednom poželjeh čuti tonove koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada potpetica dotakne asfalt nego unutanju glazbu, simfoniju njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje aure.
Kakvi su tonovi ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode kukovi i koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam. Pitam se sudjeluje li ta za mene nečujna muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli. Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću nas često iskljućuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtimo, ali nam nedozvoljava da je čujemo. Pokušajmo je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivamo svoju unutarnju gluhoću.
Sjetimo se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom. Pokušajmo naučiti slušati drugačije, pokušajmo probuditi sinesteziju u svojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Tada čujemo kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i mi čujemo plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećamo lakoću koraka.
Kinetička energija u nama je obojena duginim bojama. Pokušajmo slušati boje. Svijesnim uključivanjem osjetila vida možemo čuti zvukove onog inače nečujnog u nama. Naša aura je puna boja koje tada čujemo i ritam naših koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčimo po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavamo hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujemo boje u sebi i prisjećamo se tonova Gerschwina i njegove  "Rapsodije u plavom".
Ritam naših koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i doista pretvara naš hod u ples na asfaltu. Tada nam odjenom postaje jasno da smo po zakonima prirode izrasli u čovjeka, to čudesno svijesno živo biće, biće koje u sebi nosi cijeli svijet.
Kao u kaleidoskopu u nama titra energija snagom spiralne dinamike i potvrđuju se zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza, mi postajemo svijesni našeg postojanju u simfoniji univerzuma i osjećamo da je cjelina više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.

Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb 2006.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29094
http://dinaja.blog.hr/