taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 7. April 2012

Sretan Uskrs...


U eudemonizmu čulnosti zakoračih u predklijetku sna, vidjeh prelamanje svjetlosti u gralu svete istine  i začuh šapat tišine. Događala se  čudesnost žuđene stvarnosti.  Nad nama je blještalo ponoćno sunce. Bila je to noć puna nepoznatih mirisa koji su se slijevali preludijem ljubavne igre u etidu kojom smo izrastali iznad očevidnosti fizike postojanja i uranjali u metafiziku euforičnog  predavanja ljepoti. Tmina je nestajala u plemenim jezicima nutrine koji su nas odnosili na obronke prabića. Pričestio si me svetim tijelom vjerovanja koje postade obred misnog slavlja na  žrtveniku  hrama ljubavi. Iz kaleža je izranjao  okus crvenog vina kojim si posvetio želju na usnama. Pretočena sveta krv se razlijevala dubinama i sjedinjavala nas sa protegom beskrajnosti. Miloglasje tihovanja sa Maslinove gore nas je hrabrilo u tankoćutnoj  eustaziji pučine oceana snova. Zaustavljeni na vratima vremena postajemo stvaraoci  vječnosti. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog, vjekovima oslikavanog svijeta, na nas već stoljećima čeka bog pastira i poziva nas u drevni san. Oćutih  prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, osjetih da je to bila iluzija opsjenara kojima smo slijepo vjerovali.  Ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako dolaze. Orionovo sazvježđe je prosulo zlaćanu prašinu, trag treperave sreće među svilenim jastucima. Blagošću neba dotaknuti, šapatom lazurne noći  ohrabreni utonusmo u novi san.
Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli utkanih u dlanove mjesečine koji klize tvojim obrazima, osjećaš li oblik sna u koji te pretvaram. Šapatom oblikujem tvoj lik u beskrajnost, bojim te pastelnim nijansama vječno sanjanoga Raja, slušam tvoj glas okupan plamenim jezicima u vjetru koji se širi Arkadijom i donosi miris ljeta. U svjetlosti tvoje blizine, u iskrici one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, u sebi iskonskom tišinom tebe u tebi ljubim. Bio si Lisander, bila sam Hermija iznad nas je lebdjela boginja sjajna koja se ogledala u dubini tvog pogleda. Nestajali smo u vilinskoj šumi, sjedili na jastucima od jaglaca, a onda se tražili na anđeoskim poljanama, voljeli se bezumljem  ljubavi. Zaodjevao si me u ruho sjajnih čari, zamatao me u nepostojeće geometrijske oblike. Ponoćno sunce je bilo svjedok
ponovnom uprisutnjenju božanske ljubavi u našem ovdje i našem sada.