taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 31. Oktober 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u noći vještica







Jedna od mnogih legendi iz vremena inkvizicije i naučenog neznanja kaže da je Diana, rimska boginja lova bila vidovnjakinja, da je posjedovala snagu šamana vremena, da je iz kristalne kugle znala čitati sudbinu, da je na svojim dlanovima nosila strune kozmičke energije i da je zbog toga proglašena vješticom i spaljena na plamenim jezicima iznjedrenim iz strahova tadašnjega svijeta. Pred noć vještica u trenucima sjete i zagrljaju drevnih snoviđenja u ovom tromom nedeljnom poslijepodnevu pišem stih mom nicku, čuvarici nebeskih lovišta, svjesnoj spoznaji Giordana Bruna mojoj svijesnosti, mom avataru, mojoj  Artemidi.
Odlazi moj listopad i odnosi požutjelo lišće u svojoj lepršavoj kosi. Promatram treptaje sunčanih zraka i pričinja mi se da grade kristalni labirint dolazećoj noći. Na obroncima svijesti osjećam drhtaje, u univerzumu uma se rađa čudesna misao. U pahuljastom tkivu se ugnjezdila jedna nerješiva tajna satkana od pitanja sto, vatrenim slovima je nevidljiv netko zagonetku napisao, pitajući dušu može li pogoditi tko je to. U davnim legendama se skriva, u zadnjoj noći tvog mjeseca se zbiva, iz nepoznatog svijeta odjevena u svilenkaste halje u ovo ovdje i sada dolazi, u svitanju studenog mjeseca opet ka mjesečevom hramu odlazi. Osluškujem šaptavu svjetlost odlazećeg sunca, čujem pjesmu dolazeće lune, vidim osmijehe neba i ples zlaćanog vretena među zvijezdama, ćutim kako tanane niti vjekovnog sna traže upravo mene. Čuvarica mjesečeva hrama na nebeskom vrancu jezdi, skida odoru boginje bez srama, bisere krade večernjoj zvijezdi, razigrane mjehuriće iznjedrene iz zagrljaja zlaćanog praha i nebeske pjene i tako oku nevidljiva, srcu spoznatljiva slijedi mjesečeve mijene. Snagom svoga božanskog bića me uvodi u snove, zaustavlja tijek ovozemaljske svijesti, zagrljajem mistike, mudrosti i znanja iskri spoznaje nove i ja postajem znatiželjni putnik na, do ovog trena, mojoj duši nepoznatoj cesti. Uranjam u Artemidinu božansku snagu, duša se boginjinim bićem zlati, staje svjesna na Kairosovu vagu očekujući da joj se djetinje vjerovanje vrati. Boginja me odnosi u hram snova, u carstvo tajanstvene lune, u snagu mjesečevih mijena, u istinu ispisanu na drevnoj smaragdnoj ploči, ali uvijek u iskustva nova smirujući mog uzdrhtalog srca, mog znatiželjnog uma strune.

Slika, Josephine Wall, Artemida

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u jecaju bezvremene tišine.






U spiralnoj dinamici podsvijesti, u riffovima nebeske gitare, u zvuku tonova Šamana vremena, na obroncima svijesti, u jecaju spoznajne tišine, u zrcalima duše, na vrhu svjetlosne planine iz simfonije boja iznjedreno iskri jezerce pastelnoga sjaja i u njemu se ogleda lik Anime candide, bezvremeno zrcaljenje ljudske duše kristalno čiste. Iz sjaja  nebeskog poslanja, iz  zagrljaja svjetlosti i vode izranja anđeosko biće, čudesna sjenka duše, slika nepostojeće boje, slika svjetlosti bijele. Na pučini svijesti se u tom treptaju oka ogleda istina često skrivena u jezerska prostranstva ljudskoj samospoznaji preduboka. Divno anđeosko lice, lice spiralne dinamike u nama pohranjene, se tada srcem svojim smiješi, nježnim glasom, lahorom od snova naše od tuge, sumnji i strahova uzdrahtalo srce tiješi. U tom misaono- osjećajnom dijalogu svijesti i duše pitanja se nižu, odgovori se u šaputavoj svjetlosti, u jecaju tišine unutarnjeg vretena kristalno jasni iskre. Svijest, često nesmotrena, pokušava u zrcalu spoznaje zrcaljenje duše  pomilovati, mislima dotaknuti, ali fizičkim ulaskom u kvantno polje osjećanja osjećaja slika se zamuti.  U kozmičkim zakonima spoznaje, zapisanim zvjezdanim slovima metaverzuma uma, se mnogo mogućnosti, vjerojatnosti i riješenja krije, u toj kristalima unutarnjeg neba  napisanoj legendi se, današnjem razumu svjetskoga uma, nedohvatna istina krije. Tko sam, što sam odzvanja u svijesti koja na konačan odgovor čeka, ko sam, to sam odgovara bezvremene duše jeka. Na svjetlosnoj planini spoznaje,  u Kohinoru svijesti se prelama svjetlost našeg postojanja, u zrcalnim neuronima uma se ogledaju odgovori koje tek jecajem tišine u univerzumu svoga uma razumijemo. Uronimo li tek mišlju u jezerske dubine susrećemo samo hladne dragulje, dijamante, safire, smaragde i rubine koji nam šaptanjem svojim pričaju priče koje razumom često ne razumijemo. Osjećanjem osjećaja, energijom emotivnog uma mi čujemo svjetlosnu muziku duše, vidimo da je Anima candida uistinu bijela, da se u njoj krije mudrost, znanje, vjerovanje, da tek njenom snagom slika našeg postojanja u ovozemaljskom životu postaje cijela. Osluhnemo li šaputavu svjetlost zrcaljenja našeg bića na pučini jezera spoznaje čut ćemo istinu našega porijekla, tajnu koja se u ubitačnoj šutnji neznanja krila,  legendu satkanu od zvjezdanoga praha, bisera, anđeoskog glasa i svilenkastog tkiva vilinskih krila. Slika ozrcaljena u jezerskoj vodi tada oživi, spiralnu dinamiku spoznaje stvara, vrtnjom nebeskog vretena glasom univerzuma progovara, na sva naša pitanja zagrljajem duše i tijela odgovara. Tada spoznajemo da smo oduvijek bili, da trajemo u bezvremenom svijetu vječnih ideala, da smo bili zvjezdani prah,  zrnce pjeska u pustinji neznanja, kapljica rose na latici nebeskoga cvijeta, kristalna suza na licu bezvremenog svijeta, spiralna dinamika svemirskog svoda, korak anđeoskog hoda, drhtaj vilinskoga glasa, svjetlost koja materiju grli, vječna tajna koja svevremenoj istini hrli.

Slika, Freydoom Rassouli. 

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u requiemu jednoj ljubavi.






Requiem jednom lijepom vremenu provedenom u svijetu znanja i vjerovanja, u svijetu koji nažalost morah napustiti bježeći od optužbi, bježeći od zahuktale taštine, bježeći od....., ma ne nisam pobjegla samo se upitah što sam, tko sam ja i što to meni treba? Da, upitah se pomalo tužna i još više sjetna, što to meni treba, što mi treba da me se optužuje da kradem jeftin stih dok se pored ostalih velikana svjetske poezije, utapljam u stihovima Wislawe Szymborske, dobitnice Nobelove nagrade? Pogledah u nebo i vidjeh osunčane Helijevim znakom, zvjezdane puteve kojima moja duša, slijedeći sjenu duše univerzuma, već desetljećima kroči, osjetih zov pjesnikinje koja me je uvijek učila životu, otvorih ponovo njenu zbirku poezije i pronađoh utjehu. Sinoć sam dugo promatrala zvijezdano nebo, osjećala miris dolazeće jeseni i osjećala ljubav i beskonačnost u tom čudesnom plavetnilu. U toj ljepoti osjećaja se ponovo prisjetih drevnih pjesmica kojima sam kao mlada djevojka pokušavala osjećajima dati oblik vjerovanja u lakoću postojanja.




Pričali su mi o plavetnilu neba,
o sunčanom podnevu,
o kaosu ljubavi i želja,
o trenutku straha,
u kojem poželjeh
pozdraviti svijet.
Željeli su Dianu
boginju lova i mjesečeva sjaja,
a dobili su ružno pače
malo modro klupko
i trenutak tišine, ubitačne tišine.
Željeli su mi pokloniti ljubav
a ja neznadoh udahuti život,
željeli su mi pokloniti budućnost,
a ja već onda zaustavih vrijeme
pretvorih ga, u trenutak,
u strah, u rat zemlje i neba,
u borbu njihovu i moju
za prvim vriskom
za ostvarenjem sna.

Pričali su mi o drami rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim. Još uvijek osjećam u sebi one lepršave osjećaje u kojima sam odrastala i postajala nestašan leptirić koji je letio rajskim poljana djetinjstva. A danas desetljeća kasnije se pitam: Što sam, tko sam ja? Odgovor pronalazim u izričaju čudesne pjesnikinje trenutka.


Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.
Gdje je gnijezdo mojih praotaca?
iz čijeg sam krila poletjala
na ovo dugo putovanje snom?
Promatram povijest,
vidim cijeli jedan život,
milione života kao na dlanu.
Neznana i znana lica,
stranca na vratima svijesti,
tuđe djedove,
a možda su mogli biti moji,
možda su ipak moji
svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.
Tko sam ja?
U garderobi prirode mnoštvo kostima.
Kostim pauka, galeba, poljskog miša.
Svi kao saliveni poslušno se nose
dok ne dotraju i slično požutjelom listu
nekad prekrasne breze
postane prah iz kojeg je satkan,
sičušna struna koja zauvijek nevidljiva
treperi u vjetru života.
Nisam mogla birati
ne, nisam birala, ali se ne žalim.
Mogla sam biti manje poseban slučaj.
Mrav iz mravinjaka,
pčela iz zujećeg roja,
samo djelić pejsaža kidan vjetrom.
Netko mnogo manje sretan,
odgajan za krzno ili vunu,
za praznični sto,
mogla sam biti nešto što pliva
u beskrajnom oceanu,
nešto što se pračaka u planinskom potoku
ili treperi ispod povečala.
Drvo uraslo u zemlju,
kome se približava požar.




Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja, kapljica u oceanu snova, titrajuća struna u zagrljaju duše univerzuma? Tko se krije u mom postojanju? Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj koji me uvijek vodio životom. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što sam, ali bez čudjenja i znatiželje u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako. Svjetlosni zagrljaj duše i poezije, sjedinjene misli, isprepletena čudesna snaga pjesnikinje i mojih stihova iz vremena koje nazivam olujom ruža.  Wislawa Szymborska, njena misaonost i osjećajnost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja onda nehotice vidim sebe i svijet drugačije. Wislawa je moderna Šeherezada koja svojom poezijom priča priče i pomaže mi da pobjedim bespomoćnost u ovom okrutnom svijetu, da ostanem ono što jesam jer ona mi čudesnošću svoje duše poručuje da je život doista jednostavan i lijep.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.

Slike, Gilbert Williams, Josephine Wall

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u teatru potisnutih osjećaja.




Da bi uistinu spoznali postojanje zrcalnih neurona u našem mozgu, pođimo u teatar i promatrajmo glumca. Glumac je prvi stupanj u aktiviranju zrcalnih neurona, on ih pobuđuje podacima iz teksta i ostvaruje maštom, stvara u sebi lik koji glumi i zahvaljujući zrcalnim neuronima on uistinu u tom djeliću vremena i postaje taj lik. Pročitano se zrcali u njegovoj duši pa on preobražava u tekstu opisane pokrete u vidljivu sliku.  Kao što sam kao djevojčica ulazila u svijet zrcala i postajala Alica, ja danas sjedeći u gledalištu teatra doživljavam lik, nesvjesno glumeći u sebi s glumcem. U tom komunikacijskom lancu od autora preko glumca do mene, glumac predstavlja zamišljenu sliku djelovanja sustava mojih zrcalnih neurona. On postaje kristalna prizma u kojoj se prelama svijetlo piščeve ideje i postaje za mene vidljivi spektar. Moji zrcalni neuroni su zapravo glumac u meni. Preko tog, mog, glumca ja vidim, čujem i razumijem autorovu misao. Pokret je osnova svake duševne djelatnosti pa bio to samo pokret naših moždanih ćelija, treptaj naših očiju, titraji zraka u našim ušima ili misao o nečemu lijepom. Promatranje također izaziva pokret u mojim moždanim ćelijama, pa promatrajući svijet oko sebe još uvijek učim, jer on djeluje i djelovat će vječno, na ponašanju svakog od nas. Pukim promatranjem svijeta u našim glavama nastaju njegove slike i mi, naizgled ne čineći ništa, dobijamo i razvijamo mišljenje o njemu. No to još uvijek ne znači da ja razmišljući preslikavam elemente iz stvarnosti. U mojim se mislima ta stvarnost uistinu odražava u svoj svojoj spiralnoj dinamici i živi svoj ritam poput moga tijela ozrcaljenog u velikom kristalnom zrcalu. Mozak ne reproducira stvarnost, nego uvijek iznova stvara novu ideokinetičku, pokretnu sliku stvarnosti. Treniranjem mozgovnih djelovanja mi nikada ne postajemo ponavljači tuđih djela nego slijedimo misaono- osjetilno- osjećajnu energiju svoga malog univerzuma, postajemo lučonoše svoje unutarnje svjetlosti, sijači zvijezda na svom unutarnjem nebu.




Zrcalni neuroni postoje u našim glavama. Uđimo misaono u taj kristalni labirint i pokušajmo u njemu vidjeti, čuti i osjetiti sebe samoga. Krenimo zajedno, kao što je to davno učinila Alica na putovanje našom zemljom čudesa, uđimo u svijet iza zrcala svijesti. Tu upoznajmo sebe, upoznajmo sva svoja lica, budimo samokritični, priznajmo sami sebi sve učinjene greške, sve male podvale kojim smo se služili da bi u tuđim zrcalnim neuronima zasjali u ljepšem svijetlu. U tom kristalnom labirintu možemo naučiti osjećati svoje misli, osjećati osjetilnost duše i tijela. Tu ćemo pronaći odgovor na pitanje TKO SAM? ŠTO SAM?, jer tu u najintimnijem dijelu osobnosti stojimo razgolićeni pred samim sobom, pred svojom svijesti i savijesti. Tu je izvor naše Qualije, onog nedodirljivog, neizrecivog osjećanja osjećaja. Uronimo u kristalno čiste kapljice samospoznaje i napravimo bilancu naših djela. Tu stoji Justitia, pravedna sutkinja, boginja koja gleda i sluša dušom, čudesno svjetlosno prabiće koje na svojim dlanovima drži vagu kojom održava sklad i harmoniju u univerzumu našeg uma. Ako na njenom licu prepoznamo tugu, žalost, nemir to je znak da smo učinili nešto nepravedno, da smo sebi ili drugome učinili nešto nažao, da smo povrijedili kodeks dobrog ponašanja, iznevjerili pravila osobnog moralnog zakona.




Prisjetimo se romana Johna Steinbecka "Istočno od raja". Smješten u bogatu, sunčanu dolinu Salinas u Kaliforniji ovaj roman zrcali tužne sudbine obitelji Trask i Hamilton, čiji naraštaji ponavljaju pogreške Adama i Eve i ubilačko suparništvo Kaina i Abela. Pisac je u ovom romanu ozrcalio vječne teme o još uvijek ne razjašnjenim tajnama ljudskoga uma, tajnu identiteta, neobjašnjivost osjećanja osjećaja ljubavi i smrtonosne posljedice nedostatka tog osjećanja. U zrcalnim neuronima, u ogledalima naše svjesnosti susrećemo i lica svojih virtualnih suparnika, u njima prepoznajemo svoju tugu, svoju bol, u njima tražimo prevaru ljepote, kradljivce snova, prevarante života. Ne, to nisu oni, to smo mi sami, u nama samima leže pogreške, mi smo sami krojači svoje sreće. Zaboravimo druge, zaboravimo one koji nas ne vole, oprostimo sebi jer svatko nosi svoj križ na ovom putovanju kroz snove koje nazivamo život. Nemojmo postati Kain koji je bio nesretan, nesiguran, vječno ljut, pun zlobe i zato ljubomoran na Abela koji je, u zrcalima božjeg sna, zrcalio samo sebe samoga. Ne uspoređujmo se sa drugima jer oni su drugačiji od nas, ne žudimo za onim što oni posjeduju jer mi u sebi, za sebe, imamo više. Iz ogledala naše svjesnosti nas promatraju naša duševna stanja, naši strahovi, naše tuge, boli, sreće zlatne, srebrene sreće našeg osjećanja osjećaja ljubavi. 

 "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mozak vidi i spoznaje više od nas" str, 31,
poglavlje "Treba znati padati" str, 65.

Slike,
Josephine Wall, altenativa
David Hamilton, Alica u zemlji čudesa
Hegedus Laszlo, Kain i Abel

http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/pokret-je-najkompliciraniji-oblik_20.html

Varijacije na temu, agonije,ekstaze i inicijacija duše u pitanju Tko sam?





Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši uvijek ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.





Šaputao je Jesenjina dok je beskrajno nebo bivalo sve svjetlije. Imala sam osjećaj da se ljubav, ta čudesna energija, koncentrira i puni sve praznine univerzuma. Činilo mi se da svake noći jedna nova zvijezda zasja na njemu dok su moje misli o nama, ljubavi i životu postajale sve čudesnije. Dani i noći su se redali svojim ustaljenim tijekom. Sunce i mjesec su dolazili i odlazili, igrali su čarobnu igru pred našim očima i potvrđivali da se sve u univerzumu ponavlja nekim prirodnim redosljedom. Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini? pomislih Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti i budućnosti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se zrcale naše različite sudbine. Prema tome mi smo istovremeno i tu i tamo, mi smo i duša i tijelo, mi smo i val i čestica, mi smo djelić vječnosti i beskraja. Znači li to da mi možda u ovom trenu sjedimo i na vrhu planine i gledamo izlazak sunca, sjedinjujemo se sa zvjezdanom prašinom ili nas na nekoj plaži miluju valovi beskrajnog oceana? Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije kojoj je majka svijetlosti udahnula dušu, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe.To je poezija misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se u univerzumu sve ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se samo dobro ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti. Gledam u zvijezdano nebo i pitam se: Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama? Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle, dvojna bića sa početka priče o Bogovima. Možda ćemo doživjeti noć svih noći, noći u kojoj će se otvoriti vrata neba i vidjeti uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost koju tražimo se krije u strpljenju kojim savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog......Spajam misli Kafke i Zenona u alkemiju sna. Želim osjetiti da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u alkemijskom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone. Jung, otac psihoanalize je u dubini duša tražio zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa. Anima ženski dio naše duše i animus muški dio svakoga od nas. Sunce i mjesec našeg univerzuma, tamna i svijetla strana naše osobnosti, svijest i podsvijest našeg postojanja. Animus u meni je moja podsvijest koja me ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u mom tijelu, stranac koji je zauzeo zamak i oboružan nekim skrivenim istinama šalje svoje ratnike i osvaja dio po dio moga bića. Jedino misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, to jedino nedodirljivo u nama, postaje snaga održanja, pravilnog djelovanja i obrana protiv tih nevidljivih ratnika. Misao vodi moju ruku prema mojoj kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem trajemo. Tko je uistinu animus? Možda je on tek misao koju još nismo uspjeli definirati? Alkemijsko vjenčanje je pretvaranje misli u osjećaje. Ako u tome ne uspijemo onda ne znamo tko smo, ne znamo od kuda smo došli i kamo želimo krenuti.
Poezija je uistinu svijet u kojem napisane misli bude osjećaje koje pamtimo, mudra misao je jedino što pruža otpor svijetu u kojem je svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono- osjetilno- osjećajno promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava samospoznaja. No uvijek postoji pritajena opasnost za svakog čovjeka da postane žrtvom tuđih misli. Prava misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, a empatično razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do ostavrenja alkemijskog vjenčanja u sebi samome, do ostvarenja snova koje budni sanjamo. Slušala sam, on je govorio tiho, govorio je Jesenjinovim stihom, govorio je poeziju koja se uvlačila u srce i ja vidjeh u sebi sliku LJUBAVI, te čudesne energije koja u isto vrijeme sjedinjuje i razdvaja dva bića. Osjetih iznenada sebe u sebi, njega u njemu, njega u sebi, sebe u njemu.





Tvoja blizina je
veliko nebesko more
po kojem
sve moje zvijezde
tvojim tragovima jezde,
a vjetar osjećam kao
nježne ruke neba,
kao tvoja milovanja.
Upitah se jednom
tko sam? što sam?
sada osjećam
ja trajem u snu i
u tragovima tvoje blizine
postajem mekana trava
i volim tvoje korake
u tragovima tvoje blizine
i žedna pijem kišu te
radosne suze neba
i ne dam životu da ugasi
tebe, veliko sunce, ljubav,
od tebe sebe u sebi skrivam,
a tebe u tebi volim i
sve što je naše, za tebe i za sebe
u ljubavi snivam.

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9276/63/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2009_09_09_archive.html
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/zrcaljenje-zagrljaja-znanja-i.html

Samstag, 30. Oktober 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u apoteci bezvremena.





Na rubu vremena, na obroncima snova i jave, u zagrljaju sazviježđa pod kojim sam rođena zaustavih se u sretnom trenutku postojanja u kristalnom zamku drevnih snoviđenja i zakoraknuh u mirišljavo- zvučnu simfoniju boja, u apoteku bezvremena. To čudesno zdanje je odisalo mirom i mirisima koji su kao opijum uranjali u svijest i širile se tijelom kao alkemijski eliksir. Osjetih čudesne titraje u tijelu i nježno milovanje šaputave svjetlosti koja je izranjala iz očima nevidljivih, ali srcem vidljivih polica punih kristalnih niti koje su spiralnom dinamikom nebeskog vretena uranjale u moj unutarnji svemir. Shvatih da sam se našla u izlječilištu duše i tijela, davno sanjanom mjestu na kojem se izričaji pretvaraju u djela i postaju samoizlječujuća snaga. Misli drevnih mudraca i novorođenih sanjara znanosti su se sjedinjavale sa mojim osjetilno- osjećajnim univerumom i pretvarale u emotivnu energiju koja se razlijevala univerzumom uma. Sve davno pročitano je u tom sretnom trenutku buđenja u kristalnom zamku kozmičke svijesti postajalo, opipljivo, dodirljivo i moje. Svjetska znanost skrivena u teškim knjigama koje su vjekovale u smostanskim i univirezitetskim bibliotekama se skupila u ovaj odeon zdravlja. Nevidljivi orkestar je napisane teorije pretvarao simfonije, sonate, balade, rapsodije koje su postajale ljekoviti tonovi i zaustavljali upale, vidali rane, opuštali mišiće, uranjali u zglobove, širili se osjećajnim ponornicama, ulazili u tvornicu snova i budili uspavane leptiriće u tkivu mouga. Čudesan osjećaj lakoće postojanja se širio prostor- vremenom i grlio cijelo biće. Mirisi opisani, opjevani, pretvoreni u filozofiju su izranjali iz Süsskindove knjige, treperili ritmom nebeske harfe i dodirivali arhaični dio mozga u kojem su se pretvarali u smoostvarujuću aromaterapiju duše. Stala sam u apoteci bezvremena i spoznavala da je salutogeneza iznjedrena iz filozofije ljudskoga uma postala djelo, da su knjige, pune savijeta o održavanju zdravlja, iz prašnjavih biblioteka oživjele zagrljajem energije ljudske svijeti,  prošaputale svjetlosnom muzikom, progovorile mirisima, zasvjetlile simfonijom boja i postale ostvarenje snoviđenja drevnih alkemičara.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Izlog snova" str, 37.
poglavlje "Treba znati padati" str, 65

Slika, Josephine Wall

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u misaoteki bezvremena.






Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i velika bijela ptica koja me je podsjetila na nebeskog orla iz Daneteovog raja. Lovorovo stablo i grm bunike me vraća u vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući kako se iz pepela uzdižu misli i postaju kristalne slike bezvremena. 
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam.
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.
"Jučer sam ponovo poslagala knjige u biblioteci po epohama i knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na stoliću pored kreveta. Bila je to zadnje kupljena knjiga "Kreativni univerzum". Na radnom stolu je ostalo otvoreno računalo na kojem sam pisala studiju o pokretu. Njegove knjige su bile naslagane na podu pored fotelje, Ken Wilberove knjige o svjesnosti i holonima.
Na stolu u vazi je mirisao njegov zadnji poklon, buket cvijeća za Valentinovo. Jučer smo slavili dan ljubavi." misao puna slika mi prođe kroz glavu.
Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?
"Sanjala sam divan san. Neznam više točno pojedinosti, ali bio si ti i bila sam ja i bio je neki naš zajednički prostor i neke strane riječi i neki drugi jezik:" rekoh uzbuđeno.
"Pričaj mi" reče on još uvijek pospano
"Znaš li ti šta znači riječ knjiga ?"
Pogledao me začuđeno i reče:
"Svaka ti čast, prerano je za moje moždane vijuge."
No to je, kao i obično, bio izazov za njega. Ustao je i krenuo prema suncu. Njegova silueta je nestala na tren, a onda se iznenada ponovo pojavi pred mojim očima.
"Knjiga je ono što su nekada stanovnici planete zemlja upotrebljavali za trening mozga i oblikovanje misli." odgovori mi mirno.
"Ja sam noćas, u snu, imala knjigu u ruci i ti si je imao i bilo ih je puno poredane u zraku oko nas"
"Kako su izgledale?"
"Različito."
"Znam" reče on mirno " bile su nepokretne i čvrste i pune znakova koji su imali različita značenja"
"Sjećam se da smo upotrebljavali riječ čitanje"
"Da to je glagol iz davnog vremena kojim se sticalo znanje"
"Knjiga koju sam noćas čitala se zvala "Kreativni univerzum"
Pogledao me je iznenađeno. Osjetih njegovu misao u mojim mislima.
"Kreativnost je bio potencijal kojem su samo neki u onom vremenu težili. Bilo ih je izabranih, određenih i njihove misli su ostale kao svjedočanstvo u našim misaotekama." naše misli se sjediniše u tonove koje smo više osjećali nego čuli.
"Mračnu spoznaju daju osjeti, a istinsku spoznaju daje mišljenje. Najprije djeluje osjetilna mračna spoznaja, a zatim na njezino mjesto dolazi istinska osjećajna spoznaja. Osjetila samo klize po površini pojava. Za dosezanje istinske spoznaje potreban je um. Ne uči se očima i ušima nego dušom." osjetismo, u sunčevom tragu koji je padao na nas, simfoniju prošlosti. Da ovo je ono isto mjesto na kojem sam jednom u snu srela tužnog filozofa. Sjetih se plamenih jezika na žrtveniku i starca koji mi je pričao o povijesti njegova grada i o mračnoj i istinskoj spoznaji.
"Demokrit je govorio o mračnoj i istinskoj spoznaji. Ovo što osjetih je bila njegova misao." rekoh za sebe
"Slično misli i mračni Heraklit: "Oči i uši ljudima su loši svjedoci ako imaju barbarsku dušu" pjesnikov glas nadoveže moju sljedeću misao.
Sjedili smo pozdravljajući jutro puno novih boja i tonova. Još uvijek nisam bila sigurna jesam li budna ili je to samo san. Dianine riječi su još uvijek bile u mojim osjetilima. Koje je ovo doba u kojem vremenu se budim, koje vrijeme sam sanjala. Jučer je sve bilo dodirljivo i moje, a danas imam osjećaj i misao, imam ljubav i prekrasan pejsaž u kojem je sve vidljivo i nestvarno u isto vrijeme. Zatvorih oči i misao me povede u njegov zagrljaj. Želja za dodirom posta misaona stvarnost. Njegove ruke na mojim ramenima, usne u poljubcu, treptaj srca, njegov dah, sve je to bilo isto kao i u snu.
"Molim te skuhaj mi kavu." rekoh tiho ne otvarajući oči
"Probudi se ljubavi moja sunce je već davno krenulo prema zenitu" začuh njegov glas. Otvorih oči. Moj bezimeni pjesnik je sjedio pored mene, njegove ruke su bile na mojim ramenima, zraka sunca se spustila na moj obraz, ali prostor u kojem smo se nalazili nije bio onaj iz sna.
"Vrijeme je da krenemo."
"Kamo?"
"U misaoteku, zar si zaboravila da moramo pronaći još neke misli o nastajanju informacija koje nas hrane"
"Jučer smo razgovarali o fiziologiji okusa i zajedno čitali Brillat- Savarina" odgovorih mu mirno
"Čitali?"
"Zar nismo?"
Njegov pogled je odlutao prema horizontu. Znala sam da pokušava sakriti misli da me ne povrijedi, ali još uvijek nisam spoznavala razliku između sna i jave. No njegova misao ipak dotaknu moju spoznaju.
"Čitanje je već davno zaboravljeni glagol, nastao u vremenu između Demokrita i nas."
Koliko vremena je pošlo između jučer i danas? Ponesena mišlju o onome što je Diana jutros govorila osjetih trajanje u sebi. Vremena uopće nema, to je samo neka davno izmišljena iluzija.
"Šta znači davno?"
"To tvoje jučer je davno" osjetih njegovu misao.
"Vratimo se u jučer"
"Iz njega smo otišli tražeći trenutak"
"Je li ovo sada trenutak?"
"Ovo je ljubav, a to je vječno postojanje u trenutku" njegova misao je ovoga puta bila odrešita.
"Zašto onda govoriš o vremenu?"
"Vrijeme je iluzija, a iluzije su lijepe."
Odjednom osjetih trak istine u sebi. Putovanje iluzijama je bio naš davni san. Neka sretna konstelacija zvijezda nas je u sretnom trenu povukla u središte kreativnosti. Spoznah da je univerzum uistinu postao naš dom.

Slika, Gilbert Williams

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u biblioteci bezvremena.






"Ovo zadnje umiranje svijeta je bilo drugačije od svih prijašnjih" probudi me Dianin glas.
Pored mene je na prekrasnom krevetu od latica cvijeća ležao još usnuo moj bezimeni pratilac. Prostor u kojem sam se probudila je bila bijela odaja sa mramornim žrtvenikom u sredini. Svjetlost je dolazila iz visine kojoj nije bilo kraja. Na žrtveniku je bilo prosuto cvijeće i ugodan još nepoznati miris se širio zrakom.
"Kako to misliš?" začuh nepoznati ženski glas
"Draga moja Ifigenija, ti to ne možeš znati. Rođena si poslije zadnjeg stvaranja svijeta" odgovori veselo Diana
"Šta je danas drugačije?" upita znatiželjno svećenica
"Ovaj put su nedotaknute ostale samo misli" odgovori Diana
"Kako to znaš?"
"Osjećam ih, dodiruju me. Misli su se uzdigle iz pepela kao što se jednom uzdigao Feniks. Pri zadnjem prasku je ostala samo neoblikovana energija koja se morala ponovo nabijati, oblikovati i pretvarati u svijest. Bila je to energija bez sadržaja. Crvi, gliste i insekti su gmizali pepelom. Pokušala sam se udomiti u jednoj glisti, ali prošli su milioni godina dok sam preko nje mogla komunicirati. Danas osjećam snagu šapata knjiga koje su izgorile u svjetskim bibliotekama, izričaji drevnih mislioca su postali svjetlosna energija koja se zrcali u kristalima svijesti"
"Tko spava u hramu?" upita znatiželjno Ifigenija
"Moje zadnje utjelovljenje i njen bezimeni pjesnik. Prije smrti svijeta su uspjeli zajedno proči kroz vrata vremena jer su bili ujedinjene suprotnosti, Apolonizijsko- Dionizijska simbioza, posljednja iluzija stvarnog života prije sudnjeg dana. Oni nose u sebi vrijeme i oni ga mogu stvarati dalje." odgovori joj mirno Diana.
"Tamo gdje je bila aleja kamenih statua je danas velika pustinja od pepela. Nad njom se digao magloviti oblak pun kristalne svjetlosti u bezbroju boja. Sofija skrivena u njenom beskraju je u njih udahnula život sinhronizirjući suprotnosti u harmoniju novonastajuće stvarnosti. U Panteonu je danas prvi sabor. Geja i Uran bezposleni slušaju novonastajuću simfoniju univerzuma. Kronos proždrljivo čeka da zavlada spoznajom, Kairos, brži od vjetra, nudi svoj pramen i uskovitlana snaga, jača od najačeg reaktora prošlog vremena, spaja niti od kojih su satkane misli u nove dimenzije. Trenutak nove vječnosti je počeo draga moja Ifigenija" završi sretno Diana.
"Jesi li sigurna da će njih dvoje pobijediti Kronosa?" zapita ju jednom davno spašena svećenica.
"Oni nisu proždrljivi. Dok su stajali na vratima vremena nisu željeli besmrtnost i spoznali su ljubav.Ja znam puno više o njima od njih samih. Ja vladam i njihovom podsvjesti u kojoj su skriveni ideali o suptilnoj ljubavi koja ruši sve prepreke i oblikuje uvijek nove istine o stvarnom postojanju. Ona je plod slabosti koja je prešla u snagu emocionalnog uma, a u njemu spava nježnost gorštaka i intelekt tisućljetne biblioteke. Njihov spoj je skrivena jačina metode pretjeravanja, poništavanje i u isto vrijeme ostvarenje božjeg postojanja. Okupani vodom sa izvora života u dnu Parnasa, dotaknuti muzama oni su ostali jedino svjedočanstvo tisućljetne zemaljske ljubavi." odgovori joj Diana
"Oni nisu bili na izvoru Kastralske vode." pobuni se Ifigenija
"Njihov trg cvijeća je tamo gdje su nekad živjele muze, gdje su Pitije proricale sreću i nesreću, gdje je spaljena istina o mom postojanju. To je mjesto gdje su spoznali svjetlosnu dimenziju prostor- vrijeme i mirni dočekali smak svijeta."
Pored mene na krevetu od latica cvijeća, koje su jučer kitile moju kosu, se budi moj bezimeni ljubavnik. Dianin glas još uvijek traje.
"Ona je bila jača od Dafne i nije dozvolila da joj ljubav promjeni oblik. Nije se bojala osjećaja. Iako okrunjena vjenćićem od cvijeća ona je ostala tijelom i srcem žena."
"Ali oni više ne izgledaju kao ljudi prije smaka svijeta." reče Ifigenija
"Ljubav ih je oblikovala u poetiku znanosti iz njihovog vremena. Njihova tijela su postala simbolom kristalne jasnoće i mira u ljubavi, zagrljaj duše i materije, ples svjetla i sjene, simfonija boja koja proizalazi iz njhovih misli- osjetila i osjećaja." odgovori Diana

Slika, Gilbert Williams

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju Homo Ludensa.






Sa svijećom u ruci drevni mudrac je tražio čovjeka, jedina želja mu je bila da mu se Aleksandar Veliki makne sa sunca, Diogenes nas je naučio da i u bačvi, u skućenom fizičkom prostoru, možemo osjetiti multidimenzionalnost univerzuma uma i otvorena srca živjeti osjećanje osjećjaja. Ne smijemo dozvoliti taštini da zaustavi tijek ljepote koja izvire iz vrulje osjećajno- osjetilnih ponornica svijesti, ne smijemo se zadovoljiti samo pogledom na kristalni izvor sijećanja u kojem se tek zrcale naše žudnje i čežnje. Dozvolimo svjetlosnoj tišini da struji kroz najdublju tamu kanjona spoznaje, dozvolimo joj da oživi usnule hridine i na njima izgradi hram ljubavi. Ne smijemo se zadovoljiti samo jecajem tišine u vilinskoj šumi jer onda ne čujemo cvrkut ptica i pjesmu vile svitanja. Osluhnimo titraje leptirovih krila i kušajmo nektar, uronimo svjesno u rijeku svete krvi poslušajmo sonatu čežnji, žudnji i neostvarenih želja. Ljepota ljubavi se ne gleda očima, ona živi u zvjezdanim slovima naše duše, njome budimo usnule anđele u širini našeg svemira i iskrimo kristalni most pun blještavih boja sretnoga trenutka spoznaje. Osluhnimo odjek dijaloga koji vodimo sa stražarima na vratima vremena, u njemu se zrcali čarobna svjetlost neizgovorenog, u njemu vidimo ono što inače ne vidimo, svjesnost ogrnutu svilenkastim velom sjećanja, osjećanje osjećaja slobode koju tražimo izvan ovoga ovdje i ovoga sada. Čija to ruka mjeri i važe kristalna zrnca svjesnosti? Odlepršajmo u svemirske širine i osjetimo slobodu, neovisnost svijesti o zakonima fizičkog svijeta, snagu volje u svjetlosnom zagrljaju spoznaje. Nitko nam ne kroji odoru sudbine do nas samih, nitko ne tka zlaćane niti sreće do nas samih, zato živimo slobodu kojom smo rođenjem darovani, igrajmo se, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični, okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, budimo i ostanimo dijete veselja i sreće jer u svjetlosnom prabiću, u homo ludensu su sjedinjeni anđeo i vila, ona je zrcaljenje vječne dvojnosti našeg postojanja, u njemu se krije naša snaga.  Dijete ustaje i pada, dijete se opeće i onda puše na hladno, dijete je istovremeno razigrano i oprezno, dijete živi svoje osjećanje osjećaja, dijete nesebično daruje ljubav i zahvalno je prima. Odrastimo do djeteta da bi mogli živjeti osjećanje osjećaja, da bi uistinu mogli stvarati i darivati ljubav, odrastimo do djeteta koje ne poznaje mržnju, taštinu i jal, ostanimo dijete koje nikada ne krade tuđe snove jer živi u svojima.

Slika, Josephine Wall


Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u jecaju tišine.






U bezglasnosti istine vidim simfoniju boja, osluškujem jecaje tišine i šaputavu svjetlost tvoje duše kojom me odvodiš na pučinu oceana snova. Ulazimo u poludjelu lađu žudnji i razgovaramo plamenim jezicima želja koji izranjaju iz ognja vremena. U njedrima svemira gori vatra začeća. Ovo je Ivanja noć u kojoj nas posjećuju zvijezde. Noć u kojoj ljubav plamti tijelom i ne dozvoljava da je u noćima u kojima se ladarice vraćaju u svoje sazviježđe proguta zaborav. Ovo je zagrljaj pun  poljubaca neba kojima održavamo vatru na ognjištu uspomena. Miluješ me anđeoskim dlanovima i ostavljaš zlaćanu nit svemira na mome srcu, odjevaš me plaštom vječnosti i spriječavaš Kronosu da proguta ove sretne trenutke susreta u snu. U kristalnoj kugli čuvarice snova vidim dva svjetlosna bića, čujem iskrenje kristala iz kojeg su iznjedreni. U šapatu ognja začeća prepoznajem tvoj lik u odori vilenjaka koji me brani od ubitačne šutnje kradljivaca snova. Pjesmom nad pjesmama mi šapućeš istinu o memoriji vode u kojoj se ogleda lik anđela čuvara naših izrastanja iz opne ljubavi u ljubav. Jecaj tišine postaje poezija našeg unutarnjeg neba na kojem bezglasne stihove pretvaramo u simfoniju univerzuma, u bisernu suzu na dlanu vremena, u srebro kojim kitimo kosu, brazde na čelu svemira, u svjetlucave oči neba kojima na horizontu svijesti gledamo rađanje novih praskozorja.

Slika, Claude Monet

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u fraktalnoj geometriji uma.





Kada leptir zalepša krilima u Kini, zaurla uragan na obalama daleke Amerike, teorija kaosa zgusnuta u poetičnu rečenicu Edwarda Lorenza, ispisanu slovima znanosti. U fraktalnoj geometriji uma se iskre kristali, postaju kozmički  cvjetovi u rajskom vrtu uzdrhtale duše i otvaraju svoje latice da maleni leptirići svijesti raznesu spoznaju našim malim svemirom. Na obale oceana snova izranjaju sedefaste školjke i rađaju bisere, te tajnovite suze sreće na licu našeg vremena.
Pisanje pročišćava izvor, zrcali stare osjećaje, odjeva ih novim ruhom, pretvara ih u blještave slike pune titraja, pune šaptave svjetlosti svjesnosti.  Uranjam u najdublje dijelove duše i izvlačim prastare tekstove, pjesmuljke kojima sam se u vremenu oluje ruža branila od tuge, branila od kaosa uma i nepostojanja u treptaju Kronosova oka. Djelotvorni su ti drevni stihovi, jednostavno liječe i ne dozvoljavaju ljutnji i bijesu da zavlada osjetilima, ne dozvoljavaju gorčini da ubije ljubav, ne dozvoljavaju srcu da zaboravi lakoću postojanja, ne dozvoljavaju duši da se guši u prošlosti, pomažu joj da se pomiri sa prohujalim vremenom, da podnese krađe i prevare, da ne postane vitez tužna i lica i ne juriša na barikade izgrađene od plitkih i neinteligentnih izazova. Osjećam snagu sadašnjeg trenutka i spoznajem da svijet nije nastao, on nastaje i traje u treptaju oka u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Naš mali univerzum u beskraju Kronosovog sna nosi u sebi sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. To je trenutak konačnog buđenja u kojem čovjek osjeća titranje super struna, postaje sudionikom nebeskog orkestra, čuje simfoniju univerzuma i spoznaje da uistinu živi. Kozmos je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava, traje i trajat ćeu svom vječnom gibanju. Priroda ostaje uvijek ista, uvijek neograničena u svom stvaralaštvu, pa je i ljudska duša, taj najčudesniji i najtajnovitiji dio prirode, neograničena u svojim mogućnostima i oblike svoje biti manifestira, slično fraktalima, na svim razinama svijesti.




Fraktali su geometrijski oblici, konačne površine i beskonačnog opsega, koji sadrže skalu beskrajno ponavljajućih istovrsnih struktura. Dokaz postojanja zakona zlatnoga reza svugdje u prirodi, cjelina se zrcali u svakom njenom djeliću. Oni simfonijom boja emitiraju treptaje koji u nama pobuđuju, naš osobni ritam, osjećaje sklada, mira i ljepote.
Kada zaleprša leptir na obroncima duša u srcu se budi lahor ljubavi. Treptaj oka u treptaju sna, trepereći srcem u treptaju uma, treptajući dušom u treptajima bića, vrtnja kotača života, vrtlog zlaćanog vretena, vječna igra svijesti i sudbine na otoku Kronosova svijeta. Iz kaosa iznjedrena svijest nošena vjetrom spoznaje, uzdrhatala na rajskim poljanama unutarnjeg neba podsjeća na spiralni let rajskih ptica, na lepršanje leptira milovanih zrakama unutarnjeg sunca. Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek pitanje drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili ipak samo treptaj leptirovih krila? Otkucaji srca, pluća meki dah, krvotok, ta ponornica u kružnome toku, rijeka što beskonačno teče materijom tijela, uzburkana plimom vječnih osjećanja, osjećanjem uzbuđenja iz dubine duše vruljom osjećaja u srcu izranja ili je to samo treptaj leptirovih krila u trbuhu nježnom, platonovoj špilji sjenkama okrunjeni život, življenog života sjenka ili je to samo odbjegli treptaj Kronosova oka? Strahovi u sjeni, vječnoj tami srca, u pečini život drevnog pračovjeka, osjećaji tajni, emocije davne, kristalni kristali hladne sante leda, u dubini mora, sudbine znak na otoku drevnom u beskraju beskrajnoga oceana snova. Treptaj leptirovih krila, nježan lahor što tek kožu dira i treptajem nježnim uragane, u dubini srca, sniva. Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao je tek treptaj leptirovih krila. A Čovjek taj leptir, anđeo ili sjenka, čovjek to božansko biće, odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta. nježni lahor leptirovih krila ili tek treperavi dašak vremenskoga tijeka.

Slike, Jelena Korenčić


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28903
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=30830
http://umijecepokreta.blog.hr/2009/11/index.html#dan6

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u biblioteci Proustiani.





"Ogledi apsurda" šapatom Camusove duše pričaju o egzistencijalizmu njegova uma, pozivaju na pustolovinu u biblioteku šaputavih knjiga. Volim čovjeka Prometeja, poštujem Prometeja u čovjeku, koji ni u mukama ne odustaje od puta ka dalekom, ponekad naizgled nedostižnom cilju, divim se čovjeku koji podnosi ranjavanje tijela da bi spasio temelje duše. Volim čovjeka koji ne odustaje, koji žrtvuje sebe osveti neba kradući Apolonu vječnu vatru. U vatri žrtvenog žara, u zagrljaju svjetlosti vječne, u drevnoj tami osvete neba iskri kozmičku iskru i daruje žudnju srca. Volim čovjek sanjara koji uranja u tajnoviti oganj vremena i pretvara ga u izričaj duše koji postaje šaputava sjetlost svijesti. Volim miris vatre vremena koji se širi svjetskim bibliotekama, volim muziku plamena koja paluca iz požutjelih knjiga na policama ljudskog uma. Sjedili smo na nekom neodređenom mjestu beskraja i postajali plameni jezici vječne vatre sa Olimpa. Bio je to Trg ptica sa obala Seine, bio je Trg cvijeća iz našega grada, bila je Mala kavana u bezvremenosti našeg vremena, bila je to sveučilišna biblioteka u kojoj smo pod secesiskim lampama uranjali u šaputavu svijetlost svjetskoga uma. U tom virtualnom trenutku svevremena se, donešen snagom naših misli, u prostor- vrijeme spusti šapat davno umrlog pisca i pred očima naših uzdrahtalih duša dobi obrise čovjeka koji je svojim poetičnim izričajem zabilježio rađanje svjetlosne dimenzije ljudske svijesti. Razgovarali smo šutnjom prohujalog vremena, slušali smo sonatu od snova zapisanu zvjezdanim slovima u univerzumu pamćenja. Naručili smo čaj i Madeleine. Netko je donio u ovalnoj zdjeli lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Biblioteka Proustiana". Čovjek izronjen iz krijesa vremena, stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjenio se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju do tada nepoznatog. Gledala sam njegovo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj, osjetih ono o čemi da sam davno čitala. To je bio trenutak u kojem osjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao, pretvarajući je u vatru početka, palio krijes čiji su se plameni jezici širili i dodirivali moj um i unosili cijelo njegovo djelo.
"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu.
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih mu sretno.
"Osjetili ste u sebi postojanje vatre početka, vatre koja vas prati vremenom, osjetili ste tijelo koje postoji izvan konvencija."
"Da upoznah to anonimno i nepoznato lice u sebi, biće čije su noge i ruke pune usnulih uspomena."
"To je galija puna skrivena blaga."
"To je prostor-vrijeme, svjetlosna dimenzija, nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u Maloj kavani na rubu vremena."
Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše uspomene, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim i postati beskrajni ocean snova. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetike koja dolazi iz čistog razuma. Ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
"Umjetnost je bez sumnje najneposrednija vizija stvarnosti." šapatom duše odgovori pisac na naše razmišljanje.
"Mi osjećamo vrijeme i dane koje živimo u lijepim nijansama boja." reče bezimeni pjesnik. "slušamo simfoniju univerzuma,uranjamo u sonatu oceana i lutamo šumama, dok nas šutnja drveća dodiruje poljupcima tek procvjetalih pupoljaka koji postaju duša horizonta koji se širi u nedogled postojanja."
"Vi ste krenuli iz vatre začeća bogati osjećajem jednog krasnog sna. Ponijeli ste sa sobom neprekinutu nit u beskraju postojanja." zaključi čovjek lahorom prohujalog vremena.
"Jesmo li mi stvarni ili smo uistinu postali tek naše misli?" pomislih promatrajući pjesnika i čovjeka bljedog lica.
"Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan mjesečevoj sonati koja me vraćala u san.




Šaputava svjetlost knjiga poredanih na policama uma se širila prostor- vremenom i zrcalila naša tijela u beskraju umjetnikovog sna. Spoznah da se u nama krije kolona ljudi koji su nekada sretni, nekada strasni, sjetni, tužni, ali da smo uvijek to mi ozrcaljeni u galeriji uspomena, ovjekovječeni zagrljajem mudrosti i znanja.
"Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša zrcali u zrakama sunca i postaje meni dragi lik."
Pjesnik pogleda u lutalicu izgubljenim vremenom koji se smješio slušajući naš dijalog.
"Recite nam kako nas vidite?"
"Ja vas više čujem nego što vas vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred mojim unutarnjim očima. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o svjetlosnoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti šapatima. Dok sam lutao materijom sna u vremenu prije vremena susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Smrt je bila kraj i ja sam osjetio olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može jednostavno objasniti više nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi, oni bude u meni novi izričaj. Vidim vas u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati jer ljubav je poezija misli, vječno titrajuća energija koja samu sebe stvara i ne dozvoljava vremenu da joj ukrade svježinu pupoljaka iz kojih se mirisima snova širi univerzumom. Čini mi ste da ste ono duplo biće iz kojeg smo nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam ranije sretao."
"Dakle mi smo samo misli, samo treprava energija, strune, tkivo univerzuma." pomislih tužno.
"Vi ste osjećaj koji se širi, fenomenologija moga sna, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu san koji vidim, čujem, mirišem, dodirujem, kušam u malenim kolačićima."
"Ali to smo ipak mi. Naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o pokretima. Mi dišemo. Naša srca kucaju. Mi pijemo čaj i osjećamo njegov okus i miris. Mi lutamo bibliotekom uma, osluškujemo šapate pročitanih knjiga i spoznajemo da živimo u ovome ovdje i sada. Kroz okna naših duša promatramo sebe i cijeli svijet. U našoj svjesnosti niće kozmički cvijet i mi čutimo da smo postali svijest o nama samima."
"Da moglo bi se tako reći, ako se uopće više išta može reći".

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje, "Sinestezija" str, 81.
poglavlje, "Svijest o boli" str, 167.

Slika, Elsie Russell, Gonzalves.

http://umijece-vremena.blogspot.com/