Kada leptir zalepša krilima u Kini, zaurla uragan na obalama daleke Amerike, teorija kaosa zgusnuta u poetičnu rečenicu Edwarda Lorenza, ispisanu slovima znanosti. U fraktalnoj geometriji uma se iskre kristali, postaju kozmički cvjetovi u rajskom vrtu uzdrhtale duše i otvaraju svoje latice da maleni leptirići svijesti raznesu spoznaju našim malim svemirom. Na obale oceana snova izranjaju sedefaste školjke i rađaju bisere, te tajnovite suze sreće na licu našeg vremena.
Pisanje pročišćava izvor, zrcali stare osjećaje, odjeva ih novim ruhom, pretvara ih u blještave slike pune titraja, pune šaptave svjetlosti svjesnosti. Uranjam u najdublje dijelove duše i izvlačim prastare tekstove, pjesmuljke kojima sam se u vremenu oluje ruža branila od tuge, branila od kaosa uma i nepostojanja u treptaju Kronosova oka. Djelotvorni su ti drevni stihovi, jednostavno liječe i ne dozvoljavaju ljutnji i bijesu da zavlada osjetilima, ne dozvoljavaju gorčini da ubije ljubav, ne dozvoljavaju srcu da zaboravi lakoću postojanja, ne dozvoljavaju duši da se guši u prošlosti, pomažu joj da se pomiri sa prohujalim vremenom, da podnese krađe i prevare, da ne postane vitez tužna i lica i ne juriša na barikade izgrađene od plitkih i neinteligentnih izazova. Osjećam snagu sadašnjeg trenutka i spoznajem da svijet nije nastao, on nastaje i traje u treptaju oka u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Naš mali univerzum u beskraju Kronosovog sna nosi u sebi sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. To je trenutak konačnog buđenja u kojem čovjek osjeća titranje super struna, postaje sudionikom nebeskog orkestra, čuje simfoniju univerzuma i spoznaje da uistinu živi. Kozmos je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava, traje i trajat ćeu svom vječnom gibanju. Priroda ostaje uvijek ista, uvijek neograničena u svom stvaralaštvu, pa je i ljudska duša, taj najčudesniji i najtajnovitiji dio prirode, neograničena u svojim mogućnostima i oblike svoje biti manifestira, slično fraktalima, na svim razinama svijesti.
Fraktali su geometrijski oblici, konačne površine i beskonačnog opsega, koji sadrže skalu beskrajno ponavljajućih istovrsnih struktura. Dokaz postojanja zakona zlatnoga reza svugdje u prirodi, cjelina se zrcali u svakom njenom djeliću. Oni simfonijom boja emitiraju treptaje koji u nama pobuđuju, naš osobni ritam, osjećaje sklada, mira i ljepote.
Kada zaleprša leptir na obroncima duša u srcu se budi lahor ljubavi. Treptaj oka u treptaju sna, trepereći srcem u treptaju uma, treptajući dušom u treptajima bića, vrtnja kotača života, vrtlog zlaćanog vretena, vječna igra svijesti i sudbine na otoku Kronosova svijeta. Iz kaosa iznjedrena svijest nošena vjetrom spoznaje, uzdrhatala na rajskim poljanama unutarnjeg neba podsjeća na spiralni let rajskih ptica, na lepršanje leptira milovanih zrakama unutarnjeg sunca. Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek pitanje drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili ipak samo treptaj leptirovih krila? Otkucaji srca, pluća meki dah, krvotok, ta ponornica u kružnome toku, rijeka što beskonačno teče materijom tijela, uzburkana plimom vječnih osjećanja, osjećanjem uzbuđenja iz dubine duše vruljom osjećaja u srcu izranja ili je to samo treptaj leptirovih krila u trbuhu nježnom, platonovoj špilji sjenkama okrunjeni život, življenog života sjenka ili je to samo odbjegli treptaj Kronosova oka? Strahovi u sjeni, vječnoj tami srca, u pečini život drevnog pračovjeka, osjećaji tajni, emocije davne, kristalni kristali hladne sante leda, u dubini mora, sudbine znak na otoku drevnom u beskraju beskrajnoga oceana snova. Treptaj leptirovih krila, nježan lahor što tek kožu dira i treptajem nježnim uragane, u dubini srca, sniva. Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao je tek treptaj leptirovih krila. A Čovjek taj leptir, anđeo ili sjenka, čovjek to božansko biće, odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta. nježni lahor leptirovih krila ili tek treperavi dašak vremenskoga tijeka.
Slike, Jelena Korenčić
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28903
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=30830
http://umijecepokreta.blog.hr/2009/11/index.html#dan6
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen