U prividu vječnosti titra ljubav, stihom dotaknuta
melodija nedopjevana, sonata samo srcu znana,
dušom skladana, ritmom vremena potaknuta
muzika svijetla, nebeske
staze osunačana strana.
Šamani bubnjevima daruju sreću i smijeh
svaki titraj vjetra donosi ljepotu sa visina,
u kozmu ne postoji tuga, patnja i grijeh,
samo titraji kristala, učitelja moći tišina.
Dlanovi nebi prebiru po strunama nutrine,
u vrtlogu sfera duša svira rapsodiju nježnu,
zlaćana spirala uranja u nebeske visine,
poezijom kiše iskri želju ljepote žednu.
Osluškujem šum vjetra u
krošnji prastarog bora na obali oceana. Čujem
šapat njegove krhkosti, gubi se u urliku pjenušavog vala koji udara o hrid vremena.
Vjetar je moćnik visina,vladar nad jarbolima izgubljenih galija u stihiji vječnosti.
Postajem ukrotiteljica orkanskih naleta,
pripitomljavam razularenost, zaustavljam njegov bijes. Uranjam u vrtlog
spiralne dinamike, postajem moćnicom njegovih pokreta.
Zlaćani zavijutci, tanane
superstrune, titrajima nebeskog orkestra sviraju tankoćutnu simfoniju
univerzuma. Ona inače nečujna glazba nebeskih sfera odzvanja kao preludij ka Bachovim sonatama.
Muzika iznjedrena iz uterusa
kozma uranja u čujnost.
Pitam se jesu li veliki
skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde? Je li Mjesečeva sonata
uistinu zrcalo titraja mjesečine
Koji nebeski zvukovi se kriju
u odi radosti?
Da, treba razumjeti govor
neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova. Tada strune nebeske gitare
stvaraju riffove koje sretan glazbenik ispisuje zemaljskim notama.
Koji istančani tonovi se kriju
u poeziji drevnih oceana Mogu li se zvuci morskih orgulja pretočiti notospis
crkvenih orgulja?
Promatrala sam igru boga
vjetra i sjeverne zore... aurora borealis titra rapsodijom boja.
Čuju li sretnici
tu drhtavu glazu?...
slika, Danijel Ciriack
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen