Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u metamorfozama uma.

Nema je, u stvarnosti univerzuma uma ne postoji, ona vječno sanjana, vječno slikana, vječno opjevana, vječno željena, a nikada viđena, nikada dohvaćena, nikada osmišljena misaona slika budućnosti.  Stojim na vratima bezvremena, osjećam topot podivljalih vranaca osjećanja osjećaja, slutim njihov misaoni galop ka nedostupnim grebenima oceana snova, zaustavljam ih na hridi na kojoj vjekuje hram pun ljubavnog zova i uranjam među metafore znanstvene svijesti, u kapljice zamišljenoga kozmičkog sata.  Osluškujem u dubini svijesti šaputavu svjetlost slikarevih  metamorfoza rijeke vremena, hrabrost sanjara na obroncima zbilje u meni progovara, luđačim titrajima poludjelog srca pali vatre na obroncima spoznajnih gora i dokazuje da se u ovome ovdje i ovome sada budućnost samo željom, žudnjom i čežnjom sanja. Plameni jezici iskre slike davno odsanjane,  sjenkama duše o pretvorbama svijesti poeziju pišu,  riječima stihove spoznaje slažu, šaputavom svjetlosti u uzdrhtalom srcu dišu, zagrljajem duše i materije kristale u nisku života nižu. Osluškujem glas istne, odjek drevne misli u daljini, jecaj bezvremena u  tišini,  žubor onostranog svijeta, cvrkut ptica vremena u nebeskoj visini i spoznajem da se budućnost krije u mirišljavim, još ne otvorenim, laticama kozmičkog cvijeta. Zastajem snena na margini treptaja nebeskog oka, tu susrećem sjećanja, stražare na vratima unutarnjeg svijeta, metafore kojima se u meni budi čudesna sjeta.  Vidim ljubav i sreću, prijatelje stare, siluete tmine, naslućene  strance, prošlost u kojoj sam sretala svjetlosna bića i tek slučajne znance. Budim se u ovome sada i prestajem biti pustolov na kapiji snova, uranjam u život i srcem prihvaćam istinu, svjetlosni zagrljaj sretnoga trenutka koji mi je pri rođenju darovala anđeoska ruka. U trenutku se zrcali prošlost i budućnost sanja, na zvjezdanoj stazi unutarnjeg neba nema putokaza koji u beskonačnost vode, nema vremenskih strijelica koje ukazuju smijer ka ušću rijeke bez povratka, nema kompasa ni azimuta kojim bih izmjerila i odredila ekliptiku mog unutarnjeg sunca.  Na tom tajanstvenom putu me jedino ljubav prati, odjeva mi dušu svilenkastim nitima lijepih snoviđenja, u sadašnjem trenutku širi svoju moć i svjetlošću svojom osvjetljava neznanja noć.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um", str, 55.
poglavlje "Svijest o prostor- vremenu" str, 143.

Slika, Vatroslav Kuliš

http://umijece-vremena.blogspot.com/