Zaustavih se na vrhu svjetlosne planine, u gradu sanjajućih knjiga, tamo gdje međaši vremena čuvaju svjetove od uljeza u tuđa stvaranja i osjetih da svijet uistinu nastaje u ljudskim dušama. Ne znam kako drugi osjećaju ljubičasta svitanja niti što za njih znači plavetnilo oceana, zelenilo još usnulih vlati trave, cvrkut ptica u krošnjama prastarih platana. Ne znam kako kradljivci snova osjećaju moj san o nastanku svijeta, moje traganje za izvorom ljubavi, ali znam da su moji sutoni purpurno topli, puni šaputanja umirućeg dana i plesa galeba iznad hridi na kojoj vjekuje hram ljubavi. To je samo moja qualija okusa trenutka u kojem sretna pozdravljam buđenje sijača zvijezda i volim večernjicu koja me grli zlaćanom spiralom bezvremena. Nikada ne pokušavam uroniti u tajnovite daljine tuđih duša jer tamo sam tek stranac koji koji luta nepoznatim zvjezdanim stazama i gubi se u traganju za izričajem koji ne razumijem. Kada osjetim tragove tuđih koraka na cvjetnim poljanama moga svemira osjetim tužan okus nevjere i dozvoljavam zvjezdanoj vili moga neba da ih izvede na stazu njihove vječnosti, da ne ostanu žedni na izvoru s kojeg kradu kapljice krvi iz grala svetosti mojih uspomena.
Okus latica iz oluje moga vremena nije sladak onima koji ne preživješe umiranje u raljama nevidljive nemani, nektar moga neba nije za druge tako pitak jer njihova duša nije bolovala s dušom dječaka očiju boje sna. U okvirima mojih misaonih slika se zrcale za njih ne osjetljive boli, ne dodirljivi strahovi od zmaja koji je rigao vatru po biserima na pješćanom žalu vjerovanja u ljubav. Smiješim se pokušajima onih koji u plesu mojih iluzija traže izričaj za svoje opustjelo srce i pokušavaju moj kozmički cvijet presaditi na svoje nebo. U meni se tada budi luda, ona velika nula iz koje izrasta dvojstvo postojanja i njena lucidnost me prati na zvjezdanim stazama ka svitanju novoga sna. U ludilu trenutka osjećam osmijehe praotaca u dubini oceana i znam da oni dodiruju tipke morskih orgulja s kojih me pozdravlja mjesečeva sonata sretnih noćnih lutanja bezvremenom. Tada postajem dijete veselje i sreće, izrastam u kolonu Proustovih ljudi koji u sebi kriju tugu, strah, strast, žudnju, želju, čežnju i znatiželju.
Osjećam spiralnu dinamiku svijesti, erupciju vulkana boja, koja pali vječnu vatru na Olimpu moje svijesti, postaje sunce moga malog kozmosa u kojem postajem ratnica svjetlosti, čuvarica mjesečeva hrama, stražar na vratima mog vremena. Osluškujem šaputavu svjetlost spoznaje i odbacujem sve sumnje, sve klevete, sve uvrede, kojima su kradljivci mojih snova pokušali zamiutiti izvor moga nadahnuća. Uranjam u krugove Danteova sna, uspinjem se Jakovljevim ljestvama ka nebeskom carstvu sretnoga trenutka postojanja. Boticellievi Anđeli me prate i osvjetljavaju puta ka izvoru sna. Osjećam kristalne suze neba kao milovanje vremena, osmijesi mi vraćaju izgubljeni dio sna i bude u meni usnulog Anđela čuvara koji mi šapuće o sreći dokazujući da sam se probudila iz ružnog sna i oslobodila iz ledenog zagrljaj plavoga demona koji je ispijao kapljice krvi iz mog kaleža.
Slike, Gilbert Williams, Freydoom Rassouli.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen