Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u ritualu svjetlosti

U relativističkoj uzbuni sadašnjice učimo konkretizirati čudesni djelić istinskog postojanja. Znamo da apsolutnost ne postoji, ali osjećamo da je relativnost apsolutnosti tek sretan trenutak osjećanja osjećaja ljubavi.
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." prisjećam se Plotinovih riječi i osjećam ljubav, trenutak u kojem postoji samo obred svjetlosti, ljeskave, drhtave, treperave, blještave ljubavi.U tajnovitoj knjizi kristalnoga sjaja, u brevijaru snova satkanih od niti znatiželjnog uma, zvjezdanim slovima ispisani kozmički zakoni dokazuju da se sve u univerzumu događa u čudesnom skladu. Tko bi gori sad je doli, smaragdna knjiga alekmijskog znanja u sebi krije drevnu mudrost i još uvijek nam šapuće da samo mijena stalna je. Uranjam u vrtnju nebeskog vretena, osjećam ritam svemirskog bila, doživljavam zagrljaj svjetlosti i tmine, trenutak kada odlazi noć i budi se dan, treptaj oka pun okusa, mirisa i zvukova, treptaj zatvoren u životnom sladu, zaokružen ne obroncima svijeti kada budnost postaje vječni san. Moja duša izranja iz nepostojanja i uranja u obred vremena, na stvaranje svjetlosne dimenzije se sprema. Osjeća titraje tkiva, voli svoje drevne snove, ulazi svjesno u spoznaje nove. Životna svijeća iskri nove zvijezde na unutarnjem nebu, tiho vremenom sagorijeva, sluti bezvremena čar, u trenutku sreće joj sve uspijeva jer u sebi nosi svjetlosni dar. U dubini oceana snova tutnje zvuci prijašnjih života, melodija kojom ju je srce uvijek na jutrenje zvalo, koraljni otok pun kristalnih divota, pješčani žal na kojem kao da je vrijeme zauvijek stalo. Srodne duše šire obruč svjetlosti vječne, u tom kolu prepoznajem tebe, tvoja energija mi daruje toplinu da tijelo nikada tuga ne zazebe, da plesom svjetlosne muzike, u zagrljaju svjetlosne dimenzije pobijedimo sve nutrinjske oluje. Nevidljiva ruka sa horizonta svijesti koprenu skida, razotkriva ljepotu koja ponekad skrivena u dubini duše omamljena leži, svojim milovanjem sve tuge i sjete na srcu vida i ne dozvoljava spoznaji da od svjetlosti biježi. Osjećam trenutak u kojem svjetlost uma caruje, utapljam se svemirskom prostranstvu, osluškujem zvjezdani šapat kojim mi drevni mudraci o istini zbore, povezujem se sa bezvremenom, gubim se u čarobnom poslanstvu, palim oči neba da ljepote spoznaje nikada ne prestanu da gore. Na zvjezdanoj stazi samospoznaje ostaje svjetleći trag, dokaz da se obred samoosjetilnosti upravo zbio, da je svjetlosni zagrljaj spoznaje uvijek blag, da se izvor života u dubini grudi skrio.

 Ljubav je veliko malo unutarnje nebo, središte vječnog vrtloga svjetlosne dimenzije postojanja iz kojeg promatram vrtnju vretena koja postaje spektar boja, nježni zagrljaj iz kojeg promatram zvjezdane staze, treperenje mjesečevog srebra, ogromna kristalna kupola, koncertna dvorana puna svjetlosne muzika, simfonije života, beskonačno nebo s kojeg se slijeva bezvremni slap ljubavi. Kada bi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je stvarnost sretan trenutak, Kohinor, blješteća svjetlosna planina u kojoj se zrcale naše misli. U toj sferi postojanja bi vidjeli oblike života koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili bezvremeni i stvarni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi. Legenda nam govori da Kronos u svojoj pohlepi guta svoju djecu, sretne trenutke, svaku izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori, svi potoci i sve ponornice naših duševnih stanja se sljevaju u njega. On, tajnovito postojan, sakriven na dalekom otoku guta trenutke sreće. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo umjetnici umijeća vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi, naše žudnje, naše čežnje, naše treprave želje postaju svevremena sjećanja, svjetlosne misaone slike, galerija uspomena, muzej življenog života, sretan trenutak svjesnosti. Mi čuvari, mi povjesničari umijeća življenja, sjedinjuem sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo. Mislim, prisjećam se, uranjam u iskričavi Kohinor svevremena i čujem, mirišem, osjećam sve prošle godine, vidim prelamanje svjetlosti u boje, u njihov broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Trenutak ljubavi je komadić univerzuma koji zaustavlja tijek te velike rijeke bez povratka, odbacuje prošlost u nedohvatnu daljinu i zaustavlja nadolaženje budućnosti. Uranjam u trenutak ljubavi, postajem kosmički organ spoznaje, alkemijskim vjenčanjem se sjedinjujem sa srebrenkastom svjetlošću metafizike koja mi otkriva tajnu poetike postojanja. Izranjam iz rijeke vremena i utapljam se u svjetlosnom zagrljaju, nedotaknutom djeliću vječnosti, trenutku ljubavi i sreće. Utapljam se u obredu svjetlosti, osjećam milovanje valova nutrinjskog podmorja, osjećam dodire čestica sa izvora ovog čudesnog obreda i opraštam svim onima koji neznaju što čine, suosjećam sa onima koji posuđuju tuđe osjećanje osjećajae da bi svojima darovali odoru trenutka postojanja u zagrljaju poetike života. Da, u obredu svjetlosti na oltaru hrama ljubavi sve postaje tajnovita knjiga ispisana zvjezdanim slovima ljudskoga uma, Ritual svjetlosnog zagrljaja, obrednik religioznog čina, osjećajna slika svevremena.

Slike, Vatroslav Kuliš, Freydoom Rassouli.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/2007/12/fenomenologija-sna.html