Danas nam izgleda da je put do otkrivanja svojstva tamne energije nerješiva zagonetka znanosti, kao što je još uvijek tajnom obavijena i zagonetka o izvoru energije naše svijesne spoznaje i vrulja energije koja stvara vrijeme. Promjenimo tijek vremena. Zamislimo da je ono rijeka i da mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa svijesti univerzuma i mi ćemo ući u svijet još neobjašnjene tamne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati. Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubit u vrtlogu nastajanja energija i možda promjeniti tijek vremena i našeg života. To neznači zaboraviti prošlost, nego jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, je izdvojiti trenutak i svjesno spoznati njegova svojstva i vječno biti okrenut prema njenom izvoru. Stojim u zenitu sunčane ekliptike i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Da, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiče pored mene i ja uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje.
Rijeka bez povratka teče, a ja u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života. Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, postaje nježni dlanovi majke, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika mojih misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Reflektori moje svijesti otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek mojih misli. Neposrednošću djeteta ja promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara. Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu i pokretom je pretvaram u čipku boje sedefa, prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam nova agregatna stanja tvari.
Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno plavetnilo u kojem se trenutak širi i postaje kristalne stepenice kojima se uzdižem do sljedećeg trenutka. U njemu vidim mirise u nekom novom prostoru. To je obična građanska soba, puna zraka i mora, namirisana lavandom, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u toj sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše svjetlosna dimenzija istinskog postojanja. Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih jagoda. Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom misli koja jedina teče u oba smjera. Možda je to ona tamna energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućuje da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.
Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, metamorfoziran u stvaranje svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja. Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički psiholog sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru- vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element, dio po dio tkiva od kojeg sam sazdana i spoznajem da je cijelina više od sume njenih djelova.
Slika, Josephine Wall
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen