U vječnoj tišini zagrljaja bezvremena koji se spiralnom dinamikom ovio oko naših tijela, oko hrama u kojem osluškujem nagost naših duša i budna sanjam poljubce u kojima se zgusnuo okus ljepote i lakoće postojanja. Tada postajem šapat leptirovih krila i pretvaram se u zvjezdani prah vječnosti, u strune univerzuma, u pelud nebeskog cvijeta koji širi nepostojeće mirise beskrajem tvoga svemira. Postajem drhtaj usana univerzuma, plamen vatre tvoga bespuća, svitanje na horizontu kvantnih istina, svilena nit u vrtlogu zlaćanog vretena, iskra u treptaju tvoga oka. Ti me miluješ tajnom tvoga postojanja u zagrljaju vječnosti i ja postajem ono nedodirljivo što voliš u meni. U preludiju ovog svemirskog koncerta, u titrajima duše umjetnika kista, u grmljavini neba, u vjerovanju u putovanje svetaga Ilije kočijom spozanje, u kvantnom polju sretnoga trenutka, u kristalnom djeliću bezvremena, u kapljici rijeke bez povratka, u drhtavoj struni tkiva sićušnog atoma se uvijek novi stih tvoje zvjezdane poezije iskri, iz njega izranja neki novi, još ne napisani mit. Možda je to snaga one riječi sa početka svijeta, možda je prvi udisaj univeruma, možda je prva zlaćana nit iz koje je vrtnjom nebeskog vretena izrastao ljudskoga života štit satkan od struna božanske energije, od kristalića ljubavi, znanja, vjerovanja, radosti i vječnih želja. Titrajima svojim ta svilenkasta mrena njedri anđeoski sjaj, kao snovolovka postaje čuvar naših sanja, stražar na vratima vremena. Po njoj pupoljci cvijeća ljubavi niču, kroz nju prolazi misaona snaga, osjećanja i osjećaji tebe čovjeka sanjara i zvjezdanim slovima unutarnjeg neba, na stranicama sanjajućih knjiga, pišu novu znanstvenu priču. Iz kvantnoga polja naših drevnih snoviđenja se tada nježna energija širi, skakutavi paketići otvaraju svoja okna i oslobađaju želje, žudnju, čežnju i znatiželju iz okova sumnji i naučenog neznanja. Ti svojim dlanovima dodiruješ strune nevidljivog štita, kristalna kugla svijesti se širi, iskri novim zvjezdama spoznajnoga neba, srce govori šapatom istine, duša leprša leptirićima znanja, a u širini malog svemira kvantna oluja nova osjećanja stvara. U gluhom kolu tjelesnoga tkiva se gorštačka snaga našeg uma krije, u tišini njegova štita anđeo čuvar nad životima bdije, u tom nevidljivom zagrljaju vrulja svete krvi vrije i iz nje izvire energija postojanja. U dubini osjećajno- osjetilnog oceana se često krije nešto čistim umom nedohvatno, nešto što u kristalima zaborava leži, nešto neopisivo, nedodirljivo, nešto čemu misao nije darovala ime. Događa se često da u kvantnoj oluji osjećanja osjećaja misao dotakne to mjesto, da uzburka unutarnje strune, da dodirom njenim sjećanje zablista, da se sa dna svijesti ka spoznajnom vrhu uzdigne sedefasta školjka i da iz nje izroni uspavana ljubav, energija dugo zatomljena u tmini sumnje i straha, energija koja i zanemarena ostaje uvijek kristalno čista. Tada se na obrambenom štitu nova snaga iskri, šaputava svjetlost izronjena iz dubina svijesti tijelo i dušu manom unutarnjeg neba hrani, odnosi ih kočijom svetoga Ilije u beskraj univerzuma i bisernom niskom ih u bezvremenoj luci osjećanja sidri, svojim zagrljejm ih od neželjenih kradljivaca sreća i snova brani. Osluškujem šaputavu svjetlost tvoga zagrljaja, osjećam skokove paketića kvantne energije, čutim nježnost dlanova neba na kojima se tvoja i moja istina sjedinjuju u sretan trenutak istinskog postojanja.
Slika, Hrvoje Šercar
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen