taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 22. Oktober 2010

Varijacije ne temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u fenomenologiji sna.





Cogito, ergo sum, drevna misao drevnog mislioca koji je živio u zabludi koje nas je Antonio Damasio svojom znanstvenom poezijom oslobodio. Stoljećima je čovjek vjerovao u snagu misaonog uma i uzdizao ga na pijedestal zdravorazumske svjesnosti. Mislim, dakle postojim svilenkasta mreža u koju se čovjekov um u vrijeme renesanse uhvatio i iz koje se više nije mogao osloboditi. Anđeosko- vilinsko buđenje u Shakespeareovim i Držićevim komedijama mu nije pomoglo da se ponovo vrati u zagrljaj emotivne energije iz koje je iznjedren. Kraljevstvo misaonog uma se širilo i osjećanje osjećaja pretvaralo u uzdisaje galiota koji su krvareći veslali galijom svjesnosti kroz ocean spoznaje. Osjećam, ergo sum je tvrdnja satkana od zvjezdanih slova duše probuđene iz Trnoružicinog sna neznanja, misao ispisana kristalima iznjedrenim iz zagrljaja duše i materije, osjećanje osjećaja emocionalne energije iz čijih struna izrastaju cvjetovi istinskog postojanja u rijeci vremena. Kada uronim u poetiku nove znanosti osjećam snagu anđeoskog bića u sebi i osjećam da postojim. Tada svjesno uranjam u san i spoznajem da budna sanjam istinsko postojanje. Fenomenologija sna mi objašnjava da su anđeli titrajući neuroni u tkivu uma. Drevni bog Hypnos, tada gubi svoju moć i ne oduzima mi volju, dozvoljava mi da sanjajući život svjesna živim ljubav. Osjećam, dakle postojim, postaje maksima sretnoga trenutka svjesnog buđenja u Morpheusovom zagrljaju lijepih snoviđenja. Moja uzdrhtala duša tada grli tkivo uma i ja osjećam svjetlosnu muziku odkucaja srca. Ljubav je emocionalna energija koja se širi i miluje materiju uma. Kristali nove spoznaje izrastaju u zamak koji je Kafkin Josph K. uzaludno tražio samo među mislima. Osluškujem šaputavu svjetlost misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma i spoznajem, cogito sum.


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Pledoaje našem emotivnom umu" str, 73.

Slika, Josephine Wall.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/univerzum-uma.html
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/2007/12/fenomenologija-sna.html
http://dinaja.blog.hr/2008/09/1625373254/osjeam-dakle-postojim.html
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/osjecam-dakle-postojim.html

Keine Kommentare: