Varijacije na temu, agonije duše u agresivnoj šutnji, ekstaze i inicijacija njena u zagrljaju šaputave svjetlosti uma.

Osjećanje osjećaja, treptaj uzavrelog srca, kristal sreće, dragi kamen na dlanu vremena, Kohinor u duši, dar bogova, šaputava kozmička energija se u nama iskri cijeloga života. Jecajem tišine ona, naš šutljivi učitelj nam šaputavom svjetlosti govori da je i šutnja često agresivna, da ubija nježne kristale svjesnosti i pretvara ih suze unutarnjeg neba, u vatru koja uništava vlati trave na rajskoj poljani spozanje, u bujicu koja ruši kristalni zamak istinskog postojanja. Čarobna, snena iz šaputanja kristala iznjedrena memorija srca, sretnoga trenutka znamen, u njemu se krije emotivna snaga lubav, dobrota i dragulja tog ljepota. Kozmos uvijek govori tišinom, nikada ne šuti, on širi svoje ruke, miluje nas snagom svoga dlana, izcjeljuje tuge, otaplja nesreće led, oslobađa duše od sumnje, nepovjerenja i strahova muke, u našem malom svemiru svjetlosnu sonatu harmonije stvara, vrtlogom svojim u našim srcima eliksir vječnosti kaplje, u dušama našim iz agresivne šutnje, iz crnih rupa prede šaputavo tkivo Venerinog zlata i na kraju našeg ovozemaljskog puta ih odnosi na bezvremena vrata. Na dlanu vremena dragulj iznjedren iz zagrljaja energije i materije, iz zagrljaja duše i tijela blješti sjajem izlazečeg sunca, žubori čistoćom kristala sa gorskog izvora, nevin kao suza tek rođenog djeteta snagom svojom kroz prizmu svemirske svijesti se pretvara u svjetlosni zagrljaj osjetilno- osjećajnog vrhunca. Život se iz njegovih iskri svemirom širi, iskri vječnu svjetlost u ljudskom oku, svojim nježnim dodirima sve bolne osjećaje u tijelu smiri, liječi svaku ranu od sumnji izbrazdanu, od strahova prokopanu i duboku. Na dlanu vremena kristal spasenja i izlječenja blista, njegovim sjajem mijenjamo svijet, on miluje ljudsku nutrinu, pretvara ljudsko biće u nebeski cvijet i svojom nježnošću pripitomljava podivljalu sudbinu. U genetskom kodu ucrtana, iz zlaćane spirale rođenja iznjedrena, duša naša na dlanu vremena izrasta u svjetlosnu dimenziju svijesti, u sebi skriva kristalni most, spoznajnu dugu, koja nas odnosi u lijepa snoviđenja, u nama iskri simfoniju boja, sonatu od ljubav i jecajem tišine zaglušuje nesreće i tuge elegije. Kozmos nas tisućljećima grli, u naše vrijeme slijeva dragulj čisti, na dlanu vremena naša duša cvijeta, zagrljeni ljubavlju svemira mi se mijenjamo, al ipak ostajemo isti, šaputavi kristali bezvremenog svijeta.

Slika, Gilbert Williams. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/