taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 31. Januar 2011

Anima candida u očima boginje ljubavi.




Svitanje mi sa istočnog neba, jutarnjom zvijezdom, daruje iskre sreće, onu daleko blisku, tajnovitu svjetlost koja se u duši gnjezdi i do sutona svojim sjajem caruje u svijesti. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, šaptava svjetlost Danice me poziva na jutrenje. Treperava i vječno snena ona u srcu, kapljice krvi u kristale pretvara. Osluškujem tišinu i osjećam kako se u duši rađa novo praskozorje, ćutim kako u umu nova zora sviće. Draguljima tog čudesnog trenutka ona, boginja ljubavi, mitska kraljica bisernog oblutka svojim treptajima pozdravlja sunce koje izranja na obzorju spoznaje. Promatram tu igru svjetla i tmine, vidim kako svitanje miluje nebo i purpurom kiti mladi dan. Duša i tijelo svjetlošću zagrljeni otvaraju okna srca i u svjesnost propuštaju blagost sadašnjeg trenutka. Zlaćane spirale, treperave strune mojega genoma, se nutrinom šire, a leptirići uma probuđeni tom čudesnom moći, budnicom razbijaju tišinu protekle noći. Život se budi, ljubav se ogleda u vremenskoj rijeci, leptirići lepršaju pred zrcalima uma, slijetaju na kristalne cvjetove, krilima svojim šire prah svjesnosti, bojama i mirisima skladaju odu ljubavi i plesom svojim me svakodnevno odnose u nove spoznaje. U svakom sutonu mi se sa zapada smiješi večernjica. Promatram kako se pale lampioni noći, osluškujem melodiju satkanu od zvjezdanog praha, čujem  kako mi zvijezda ljubavi uspavanku svira.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Anima candida u Mnemozininoj rijeci.






Lutala sam obroncima paralelnih univrezuma, bila sam na granici fatamorgana, na tromeđi znanja, vjerovanja i ljubavi. Vidjeh tri mnogokrake zvijezde kako se dodiruju vrhovima svijetova i sjedinjuju u geometriju istine. Staze kojima sam koračala su bile posute kristalnim oblutcima svijesti i trnjem iz oluje ruža. Bila sam na vratima Hada i pripitomila Kerbera da uđem slobodna i svjesna u bezdan pakla, da upoznam vječnu vatru grijeha, da osjetim plamene jezike strasti i postanem iskra vječnosti koja ne izgara i ostaje vječni vatromet na nebu želja. Upoznala sam dimenzije čistilišta, odslušala psalme pokaje, tihu muziku duše koja izranja iz vulkana i uzdiže se kroz devet krugova ka vratima vremena.  Susretala sam dvoglave, troglave nemani i nudila im dlan pun iskrica razmrvljene boli, plesala sam sa Meduzama i gušila se u opekotinama koje ostavljahu izgovorene riječi bezimenih  duša na membranama klijetki i stjenkama duše. Postadoh ljubavnica Kronosa i nedozvolih mu da proguta djete veselja i sreće. Sakrih to nedužno djete u fjordovima vremena da mirno dočeka svitanje sretnog trenutka. Okupana vodom sa Kastalskog izvora zakoraknuh u hram ljubavi i sudjelovah plesu Apolona i muza.  Talija me je povela amfiteatar da osjetim katarzu duše, da doživim zagrljaj tuge i sreće, zagrljaj smijeha i suza, da se oslobodim osjećaja samosažaljenja i uskrsnem u vječnom rađanju Kairosa. Spoznah besmrtnost ljubavi u drevnim heksametrima, prođoh kroz Ovidijeve Metamorfoze, zaronih u rijeku Mnemozine i  poželjeh povratak u koljevku početka. Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili u ono krilo iz kojega smo zakoračili putevima beskraja u potrazi za izvorom na kojem se rađa ljubav, tu tajnovitu vrulju koji cijeli život nosimo u sebi.

Sonntag, 30. Januar 2011

Anima candida na Adi ljubavi




Tek kada uronimo u tajnovite puteve svoje duše, osjetimo tugu i bol, spoznamo razloge isplakanih suza i odživimo ih srcem, kada sami sebi priznamo počinjene grijehe i oprostimo ih sebi tada znamo cijeniti i zvjezdane šapate drugih duša, ljepotu anđeosko- vilinskog bića u svakom dragom suputniku na ovim zvjezdanim stazama božjega sna i više ništa nije sljepoća i gluhoća osjetila, pustinja osjećaja, nego zelena oaza, osunčani grad, Elizejska poljana na kojoj cvjetaju cvjetovi ljubavi. Još uvijek se rado prisjećam vremena koje nazivam olujom ruža i prepuštam se titrajima latica na kojima lepršaju leptiri moga uzdrhtalog srca. Bila sam putnik kroz vrijeme, pustolov pred vratima sna, tragač za srećom koju sam iz osobnog neznanja naslućivala izvan moga malog univerzuma. Ona malena iskrica koja postoji u svakom čovjeku, Božja iskra ljubavi, mi je bila zvijezda vodilja kroz neprohodne šume strahova. Ona me je izvodila iz prašuma tajanstvenih zvukova besanih noći, uzdizala u bespuća bezvremena i sretno spuštala na Adu, željeni otok mira.






Akordi tuge nas zaglušuju,
krik umiruće ljubavi,
vrisak boli u srcima
jer smo joj rastrgali odoru,
na prsima njenim gnječili cvjetove ljepote,
palili vatru grijeha,
a oči njene su praštale,
oči, dva jezera nebom obojena,
srebrom mjesečine osjenjena,
samo oči su opraštale i
opraštaju još uvijek.




Ti i ja
tugom sjedinjeni,
nekim dalekim,
nevidljivim,
svijetlom zagrljeni.
Iz treptaja njenoga oka,
oplemenjeni trenutkom opraštanja,
koraknusmo koritom rijeke zaborava.
Vjetar je pjevao
o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.
Ti i ja
sjedinjeni u istini rastanka,
oko nas noć,
a na obzorju duše,
tamo daleko iza oblaka,
rađala se svijetlost
okrunjena našim snovima,
koje danas,
u svjetlosnom zagljaju neba sretni,
zauvjek odvojeni sanjamo.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Samstag, 29. Januar 2011

Anima candida se budi.......





Nebo se budi u svjetlosnom zagrljaju maglovitih daljina, na ulazu u drevnu luku stoji Kolos s bakljom u ruci, ogroman i snažan, nimalo lijep, ali nezaboravan. Budna sanjam drevno vrijeme, sanjam boga sunca i njemu u čast odljevenu bronzu, statuu koju je progutalo more, koju dodiruju sirene i igraju morski konjići, kolosa u čijim se dlanovima gnjezde školjke i rađaju bisere, znamenja bezvremene ljubavi. Uranjam u beskraj, u carstvo iza zavjese zimskih kiša,starih tuga i slušanih tišina. Uranjam u svitanje novih čežnji, zagrljaj novih žudnji i vraćam se u gnjezdo davno zaboravljenih dubina. Lutam Orestijom, napisanom optužnicom nasljeđu koje svi nosimo u sebi. Vidim drevni Areopag, sudnicu u kojoj su izgovarane optužbe kraljevima, a onda bježim od tragedija i susrećem opustjele trgove usnulih mudrosti, dok na obzorju snova iskre davno umrle zvijezde, blješte davna vjerovanja, trepere nedosanjane želje. Susrećem zalutalu sebe u sjećanjima, na obalama koje miluje tek nadošla plima oceana samsare, hridima koje plaču valovi uspomena. U ovom sretnom treptaju oka, u trenutku zrcaljenja nove zore, osjećam u sebi one iste djetinje čežnje, blješte jutrenja uz ognjište dobrote, svitanja u okrilju ljepote. Mirisi, tek procvijetalog trešnjinog drveta na oknima duše, me grle sjećanjima na prohujalo vrijeme, na vrijeme kada je bog sunca svojom kočijom izranjao iz morskih dubima i pozivao me na putovanje svijetovima u kojem nije bilo tuge, nesreće i strahova. Sretna dnevna putovanja su završavala vraćanjem te čudesne zaprege u akorde mjesečevih mijena, u zrcaljenje zvjezdane prašine u oceanu snova nad kojim su zadnje zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonule mirne u sigurnost postojanja. Danas uranjam u dubine iza zavjese stvarnosti i tražim izgubljeno blago u beskraju oceana želja. Kolos, jedno od sedam drevnih čuda, izrasta na ulazu u luku snova i gorućom bakljom pozdravlja boga sunca koji svojom kočijom izranja iz zaboravljenih dubina svijesti.




Budim se prisjećajući se drevnog znamenja. Homo ludens se budi šapatom svjetlosti sretnog trenutka. Osluškujem šum bezvremena, nebom odzvanjaju tonovi poznate rapsodije, a leptirasta kočija me nosi u tajanstvene visine, u svijet bez Orestije i Areopaga, u svjetlosni zagrljaj neke nove istine.

 
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Anima candida, sveta hostia.





Ljubav osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame, vječnim plesom noći i dana. Tonovi mjesečeve sonate iznjedriše u ovom svitanju vilinsko biće iz mojih djetinjih snova.Vila ljubavi u haljama bijelim, zlaćanih krila i srebrenaste kose, prebire po strunama nebeske harfe i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja, ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Umire tužaljka u šumama očaja, ona duboka bol na izvoru traganja, oštro trnje u mesu umrlih tuga. Osta mi sveta dobrota kojom snivam odu proljeću i ljubavi. Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san, na jeziku sveta hostija, tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala iz srca ove anđeoske ljepote. Pronađoh djelić prastarog pepela na lepršavim vilinskim krilima, u srebru njene kose, a na strunama svitanja vidjeho ljepotu ove ljepote. Pišem pjesmu nad pjesmama, sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu, za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak vječne slobode. Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, potražih u tebi viteška znamenja, prođoh kraj stražara vremena pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću. U spiralnoj dinamici nebeskog vretena, u trenutku uskrsnuća na Maslinovoj gori vidim ljubav u haljama bijelim kako otvara porte ove čudesne ljepote i ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti, gasi vatre noćnim morama i u ovom proljeću zvjezdanim cvijetovima topi snjegove tu drevnu grobnicu tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće. Još snena gledam kako se nestaje noć, kako vila ljubavi ogrmuta nitima istkanim iz vrtnje nebeskog vretena pleše svoj čudesni ples i daruje mi buđenje u novom proljeću.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Freitag, 28. Januar 2011

Anima candida Ranka Marinkovića



"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice."
Ranko Marinković je napisao štivo o rukama i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno.
A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko.


Dok smišljam odgovor gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo.
Na dlanovima se smjestilo srce univerzuma i titrajući održava život i sjedinjuje nas sa bezvremenom. 
Pokušat ću, pišući baladu o dlanovima, ispričati priču o čudesnoj energiji iz koje smo izrasli, energiji koja traje eonima, stoljećima, desetljećima, godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama i još uvijek izrasta iz trenutka svjesne spoznje, trenutka u kojem jedino svijesno trajemo.




To je u isto vrijeme i balada o mojim, njenim, njegovim, našim, vašim rukama dragi čitaoci, o rukama u vječnom i nezaustavivom pokretu, dlanovima, oknima kroz koje struji snaga naše životne energije, naš život. Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere, osjećam život. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti, daviti i ponekada u nekom nesretnom času i ubijati. Što će učiniti naše ruke odlučuje univerzum našega uma, izvor čudesne izlječujuće energije, koju nazivamo različitim imenima, a ona je uvijek osnova našeg postojanja u beskraju božjeg sna. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz naših misli i mi tek u dijalogu s njima postajemo umjetnici ili nespretnjaković, virtuozi ili vječni gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo. Na njihovim dlanovima je izvor početka, na njima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Dlanovi su naše treće oko. Jutros dok smo još ležali u krevetu, naše ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na lice i napravile prvu jutarnju kavu.



Nijema igra naših ruku je energija koju danas nazivamo REIKI, TAO, PRANA, ORGON, BIOENERGIJA, ali to je još uvijek samo energija našega života. Na našim dlanovima vjekuje život, a mi uopće nismo svjesni naše ovisnosti o tim prozorima kojim osjećamo i susrećemo svijet u kojem živimo. Primjećujemo ih tek dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.

Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Naše se ruke, ta najvrednija alatka svih vremena, pokreću snagom naše svijesti i postaju najdjelotvornije izlječujuće sredstvo u ovom čudesnom svijetu izraslom iz srca univerzuma, iz izvora osnovne energije, života, energije koja se kasnije, mjenjajući oblike preobražava u ljubav, mržnju, sreću, tugu, bolest ili zdravlje. 


Marinkovićeve Ruke su, zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otočkim prosjacima, što razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otočkih gospođa, koje snuju jedan bolji život, koji se neće dogoditi. Saga o zalutalim talijanskim vojnicima što izgubljeni u ovim enklavama samoće čine velika zla. Ne dozvolimo rukama da postanu ubojice ljepote. Rukama pišemo pjesme koje nastaju u srcu, njima pišemo tekstove o duši i njenoj sjeci, ruke su produžetak naših misli i naših osjećaja, vršcima prstiju ulazimo u ovaj svijet i stavljamo svoje srce u eter.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Šaka" str. 121.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=31020


Donnerstag, 27. Januar 2011

Anima candida, kraljica ljepote.



Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.

Ljubav je poput otoka sreće, beskraj ljepote i snova. Lubav ta čudesna droga kojom smo opijani prije rođenja, neuništiva energija, nesalomljiva snaga našeg postojanja, ljubav blaga kao ljetna noć, sviježa kao svitanja, sjetna kao jesenje večeri, ali ponekad okrutna kao zimski vjetar.



Bilo je u oluji ruža, u vremenu tihe sjete, u trenucima kada šaputah

Ti nisi shvatio da je ljubav bila uvijek tu,
da je pružala svoje nevidljive, nježne ruke
i izgradila dvorac od pjeska i pjene,
hram u kojem smo je nerazumjevanjem
nemilosrdno bićevali,
često je se odricali,
i na koncu na žrtveniku sna
kao nedužno janje žrtvovali.
za šta?
za neki drugi život?
za neku veću sreću?
za neki novi san?
A ona se uzdigla iz pepela sna,
i kao ptica Fenix poletjela,
za našim rastavljenim koracima,
da brani srca od prevara.
Ti nisi shvatio da je ljubav uvijek bila
i ostala tu
u nama.
Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana,
oplakivana,
ljubav je obukla novu haljinu
i ljepša nego prije
gleda nas drugim očima,
miluje drugim rukama,
ljubi drugim usnama,
ali ljubav,
ljepotica života,
kraljica srca,
braniteljica sna
je ostala tu
u nama.
I ja šapćem Ljubavi
Promjenio si se ljubavi moja.
i ja volim tvoje promjene!
i ja od tebe ne tražim ništa,
jer tvojim postojanjem imam sve,
imam osjećaj,
sreću na izvoru,
ljubav na licu,
ljubav u pogledu,
ljubav tu vječnu ljepoticu sna.
Mogu je dodirnuti,
nositi,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu zaspati.
Ljubav je sunce, kiša, vjetar,
jezero u kojem se kupam,
haljina koju oblačim,
postelja na kojoj spavam.
Promjenio si se ljubavi moja,
i ja volim svaku tvoju promjenu,
jer jednostavno volim Ljubav.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Anima candida u Luninom hramu





 
U misaoteci  Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine u Kohinoru svijesti osluškujem svjetlosnu muziku, šaputave misli duša koje su svojim osjećanjima izgradili kristalni most između prošlosti i ovoga ovdje i sada, sretnog trenutka spoznaje. Čujem suptilne zvuke iznjedrene iz struna lire kojima me Erato poziva na slavlje osjetila. Tada putujem beskrajem nutarnjeg svemira i vidim kako Artemida, čuvarica Lunina hrama, stoji na vratima svjetla i nad snove usnulih duša prosipa svjetlo kristalnog sjaja. U bezvremenu, vremenskog kotača, koračam stazom njenog snoviđenja, vidim Akteona, živim njena uzbuđenja, lebdim u daljine do svetišta snova, do svetišta na izvoru ljepote u kojem se iskri prah svih mojih sjećanja, zlaćane niti pamćenja, blješteći dragulji uspomena. Nevidljiva ruka muze prebire po strunama lire i ja vidim Kastalski izvor na kojem na mene čeka Pegaz i odnosi u davno ispričane legende. Dok jezdim ka hramu, slušam tišinu usnuloga grada, gledam kako se  gase svijetla na oknima kuća i pričinja mi se da osjećam kako sretne duše tonu u snove. Poželim tada kristalno vreteno kojim bih od mjesečeva zlata mogla presti niti snova koje budna sanjam i njima kao čuvarica Lunina hrama zagrliti sve ljude u ovom trenu nadzemaljske sreće. Lebdim bestežinskim svijetom, svijetom u kojem tkivo sreće iskri, dodiruje me Einsteinovo djelo, misaona snaga tog lutalice putevima svjetla, oca svjetlosnog zagrljaja u kojem sretna trajem. Vidim Dalijevo rastopljeno vrijeme, njegove nepostojeće satove, čujem odkucaje njegovog plavog sna i znam da sudjelujem u snu vremena. Picassove Avinjonke mi se smiješe, njegov razbijeni lutak me poziva na ples i tako opijena naslućenim istinama ulazim u hram u kojem je trenutak postao vječnost. U Luninom hramu vjekuje ljubav,  od svojih niti kuje zlaćanu spiralu, povezuje uspavana srca u svoj zagrljaj. Živim u treptaju oka u kojem mi duše praotaca mudrosti i znanja otvaraju kapije vječnosti. Na oltaru snova se sjećanja bude, čuvarica mjesečeva zlata od trepravih niti tka ljepotu, svilenkasti veo kojim, u beskraju samoće zalutalim putnicima staze pokriva i poziva ih u katedralu ljubavi u kojoj će osjetiti svoje nadahnuće. Na vratima vremena osluškujem jecaj tišine i kristalnim mostom samoosjećajnosti ulazim u svetište u kojem vjekuju boginja lova i muza lirike s lirom u ruci. Na žrtveniku leži knjiga "Herojski zanosi", brevijar svjesnosti ispisan mislima čovjeka sa kraja renesanse. Uspinjem se ka Olimpu njegovih davnih vjerovanja, zaustavljam se na litici spoznaje i osjećam buđenje u novom snu.  Artemida i Erato šaputavom svjetlosti pričaju priču o Akteonu, nesretnom lovcu koji je žrtvovao svoj život da bi mi danas osjetili božansku iskru u sebi, da bi spoznali da se u nama samima krije točka u kojoj se grle Bog i čovjek.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Mittwoch, 26. Januar 2011

Anima candida,...odakle dolazi ljepota?








Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nikada nisi shvatio
da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.

Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.



Na početku sna je sve bilo drugačije.
bili smo otvoreni ali sebični,
danas smo nedodirljivi.
Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao
optuživao si druge,
one koji se nisu mogli braniti,
a mene si osuđivao šutnjom,
užasnom šutnjom,
ubitačnom šutnjom.
Nosila sam tvoju tišinu u sebi
tišinu koja je potvrđivala krivnju
ubitačnu tišinu
iz koje sam izrasla
iz koje sam odrasla
iz koje sam sazrela
u ljubavi za ljubav.
Ti šutiš,
ti ne negiraš i ne potvrđuješ,
ne dodiruješ otvoreno srce moje
u zatonu nade,
ti samo postojiš
u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i
ne dozvoljavaš da se probudim,
ne slušaš šapate srca,
ne čuješ molbu,
ne nudiš oproštaj,
ali šutnjom ubijaš i sebe i mene,
ubijaš ljubav,
postaješ demon,
ulazeći kao Incubus u moje sne.
Bojim se noći,
dozvoli mi da se probudim
da slavim tvoj dolazak.
Razumiješ li?
Ne želim spomenik našoj mladosti,
želim život i ljubav
za tebe, za sebe,
za buduće trenutke.




Ne okrećem se više
u tragovima prošlosti
je ostala oluja ruža,  
ostao je san, ljepi san
nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu,
oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.
Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene,
oprosti zbog ljubavi,
oprosti
ljubavi,
ljubavi moja!

"odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Montag, 24. Januar 2011

Anima candida u nutarnjem svemiru.




Vrijeme prolazi, rijeka nevraćanka odnosi trenutke u ocean snova u svemir, jamu bezdanicu, u magličaste oblake iz kojih sjećanja kapaju kao kristalne suze i grade dvorce uspomena. Stoljeća prolaze, godišnja doba oblače i skidaju odore drveću, ruže mirišu uvijek drugim pupoljcima, a leptiri žive samo jedan dan. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek odveo na polja metafizike i nadrealizma. Njegove slike, sjedinjenje prostora i vremena u svjetlosnoj dimenziji trajanja, njegov kaos s fraktalima i širinom svemira otvorili su mi vrata nekog novog svijeta. Uranjam u njegove rastopljene satove i prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža. U tom čudesnom vrtlogu osjećaja zaustavljam sjećanja, uronjam u prostor- vrijeme, u ovdje i sada, u purpur snova. Osjećam buđenje u novom snu. Putem svile doplovi kočija od leptira. Čudni su putevi božji još čudniji putevi duša. Umijeće umjeća sjedinjeno u doživljaj dijela donosi miris ljubavi. Ples leptira u oluji ruža izrasta iz vrtloga nebeskog vretena i ja ćutim ono što sam utapljajući se u njihovom mirisu oduvijek ćutjela, lakoću djetinjeg izričaja kojeg se budna pokušavam osloboditi.





U tišini srca duša mi se njiše,
sjenka njena sklada uspavanku ovu,
sa izvora sreće snoviđenje diše,
riječi se slažu u ljepotu novu.
Odrastoh do djeteta snenih očiju,
osjećam ljepotu razigranog srca,
vidim svilnu leptirastu kočiju,
sanjam život u kom sreća grca.
Roji se sreća oko moje duše,
u kojoj će klijati od ljubavi sjeme,
vjetri zlatna snoviđenja guše,
davno prošlo, davno rastopljeno vrijeme.
Na vrpcama zlatnim istina se nježi
otkucaji srca vječne sanjalice,
leptiri trepere, sreća suzom snježi,
beskrajem ove tajanstvene ravnice.


Pročitah ponovo ovu davno napisanu pjesmicu, u uglovima srca osjećam drhtaje probuđenog djeteta, osjećam život kao vječni san, ćutim da zakoni klasične fizike ne vrijede u nutarnjem svemiru, da čvrste živuće materije nema, da je sve u meni, tebi, njoj, njemu energija koja izrasta iz tajnovitog izvora na vratima bezvremena i da iz trena u tren mijenja oblik, da postaje kapljica rose na ružinoj latici, zrnce pijeska na plaži oceana, pjenušava kupka sreće u sretnom trenuku buđenja, zvjezdani prah mikrokozmosa, kristal u kapljici krvi, svilenkasta struna osjećajne harfe, zlaćana nit iznjedrena iz preslice sudbine, simfonija boja, sonata mirisa, ljubav, život nemjerljiv i nedokazljiv, ali uvijek iznova moguć u zagrljaju svjetlosne dimenzije postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Sonntag, 23. Januar 2011

Anima candida u ljubičastom snu.





Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja, skidajući svoju košulju zlatnu izranjao kristalno jasan, darujući tmurnome nebu ljepotu osmjeha. Gledala sam tu čaroliju i njom omamljena osjećala kako se ljubav Selene i Helia širi beskrajem, promatrala njenu ljubičastu kosu tim beskrajem razasutu. Pružala sam ruke i ljubav se kao čudesni zagrljaj neba spuštala ui treptaj oka nepostojanja. Stajala sam snena na obali noći dok je ljubav presvalačila haljinu i jezdila nebom, pružajući dlanove svitanju. Voljela sam taj modri san u koji nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se smiješila ljepotom. Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala. Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako spuštala Luna oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica jašući na Pegazu noćima budi nesretnike, daruje snove lutalicama, a jutrom nestaje kao neboja gubeći se pod kopljima dnevne svjetlosti. Bila sam pustolov pred vratima sna, sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta tminu predvečerja i jasna i bijela prostire za mene svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Bila sam pustolov pred vratima sna i sa žudnjom dočekivala sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene prosipa svoj sjaj. Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem dlanove sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote. U jednom blagom sutonu , pružih ruke, dotaknuh prste ljepote, uzjahah krilatog konja i uđoh u vječni ljubičasti san.




U beskraju neba sam tražila puteve ka sreći,
otvorena srca,
željela sam vječno snena
svjetlosne milje preći,
zagrliti zraku izlazećeg sunca
i njome se uzdignuti
do vrhunca svjetlosne planine.
Voljela sam život, snove, ljubav,
svijet muza,
lutala sam pješćanim pustinjama
neutabanim tragovima
osjećajnih staza
ka vječno željenoj sreći.
Kupala sam se
u rijeci isplakanih nebeskih suza
ispirući pečate boli sa vječno tužnog lica,
osjećajući da ništa nije prljavije
od čiste, nedoživljene ljubavi,
da ništa nije varljivije od
nedosanjane iluzije,
da je to osjećanje samo patvoreno,
da ta ljubav tijelo u žudnji obuzdava,
u čežnji za koju je rođeno,
jer mu strast ne dozvoljava.
Sanjala sam oči svojih davnih snoviđenja,
čekala neznanca iz doline nemira,
treptaj oka nježnog sjedinjenja
i ljepotu sanjanih dodira.
Željela sam na njegovim dlanovima osjetiti
uzavrelu bujicu svojih želja,
milovanjem ugušiti vrelo strahovima,
buditi se kricima veselja.

Iznenada jedna bijela golubica poletje ka nebu!

Pružih ruke i
potpuno neočekivano,
na dlan mi sleti ptica čudesnih boja
i velika tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
zaustavi tonove
izgubljenog vremena.
Zatvorih oči i
osjetih toplinu, bezglasnu,
nepokretnu toplinu svitanja
i ljepotu sanjanih uzbuđenja.
Iza spuštenih trepavica
vidjeh rađanje sunca,
treperenje života,
hrabro zakoračih pod koplja dnevne svjetlosti
i kao u nebeskom zrcalu
vidjeh svoju tugu,
svoje uplakano lice u očima boje sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Samstag, 22. Januar 2011

Anima candida u šapatu Uranije, muze zvjezdane poezije.






Sjedila sam na obali jezera sreće. Bijela golubica je na moj dlan prosipala  zvjezdana slova iz kojih je u treptaju oka izrastao izričaj vječosti. Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluškivah suptilne note mjesečeve sonate, slušah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviđenje iz drevnih vremena, predivna iluzija sa zvijezdanim dijademom u kosi otvori vrata vrta davnih vjerovanja. U čudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u času kad mjesec odlazi, a sunce iz tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproštaja čujem šapat Uranije drevne, muze, kćerke Mnemozine, proročice zvijezdanog kalendara i vidim kako zvijezdano lijepa iz rijeke sjećanja izranja. U Danicinom sjaju iskri tvoje nadahnuće, svitanje je sretan trenuak tvoje uzdignuće. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan od zvijezdanih slova, trag istine davno prelaman u Kohinoru svijesti i svilenkastim strunama osjećanja osjećaja satkan u moju knjigu od odsanjanih snova.




Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,
nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.
Misli se zaustaviše u jednom snom, jedinom snu.
Sutra će biti bolje
vjerovali su
i sunce kao da je sišlo s neba.
Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije
je umiralo crvenilom budućih dana.
Život im je ponudio pomirenje,
vratio porušeni most povjerenja.
Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.
Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao
jedini znak susreta i rastanaka.
Otvorili su vrata beskraja i
osjetili miris tek procvalih ruža.
Te noći se na njenim dlanovima
rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.
Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.
Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica,
šum valova oceana snova, oluju ruža
i romor metalne rijeke
na dugačkoj cesti
između juga i sjevera
i ljepotu vječnog sjedinjenja.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28667

Anima candida, leptirica svijesti.





Susrećem je često u snovima nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o leptirićima u našim tijelima. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
U Kohinoru svijesti vjekuje čuvarica naših snova, čudesno leptirasto svjetlosno biće koje u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiču oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo učiteljici naše svijesti da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića u nama zaustavi olujne noći, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu pretvori u obnovu srca, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješčanom žalu davnih, djetinjih snoviđenja. Sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da postoji anđeo čuvar i da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planet na kojem sunce nikada ne zalazi, to nam leptiraso biće naših snoviđenja u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju anđeoskog bića u nama samima.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/univerzum-uma.html