Anima candida i vrtlog ljubavi.



Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, a mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami. Prisjećam se te čudesne žene i njene ljubavi pretvorene u predivno štivo, u zbirku lirskih proza, posvećenih Hermesu, njenom nepoznatom ljubavniku. Sjećam se vremena oluje ruža i vremena svoje nesigurnosti, sjećam se i suza koje sam dijelila sa noćnom tišinom i mjesecem skitnicom. A onda iznenda osjetih snagu u ljepoti poezije u prozi, u predivnom štivu daleke, nepoznate žene.
Predamnom se otvara svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam pomalo imitirajući Margaret Jursrenar, i njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre".
Da to je bila totalna ljubav koja se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu. Najpročešljanija tema poezije, tema iskorištavana do iznemoglosti u literaturi, korištena u tri groša romanima prodavanim na kioscima, ljubav je danas još uvijek nedovoljno istražen osjećaj, energija koja se osjeća osjećanjem osjećaja, energija nepoznatog izvora, nemjerljivie snage, neizbrojljive frekvencije, ali energija puna mirisa i zvukova, neopisivih boja, čudesnog okusa, varljivih oblika. Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.
U zbirci pjesama, "Odakle dolazi ljepota" je skrivena tajna mog izrastanja u ovo što sam danas, u žena koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od Kerbera na vratima duše, one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima.

Ti više nisi dječak iz Šenoine

tvoje tadašnje slabosti

su postale tvoje snage

ubio si dječaka u sebi,

nažalost

ti si danas samo čovjek.

A moja ljubav?

Ostala je netaknuta u onom djelu mene

kao sjećanje,

kao dobra vila,

kao svježina jutra u kojem

volim dan,

i sunce

i život.

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva

jer me nisu ranjavali

ljubav je uvijek pobjedila strahove.

Ja neznam da li mogu plakati

zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna

jer ljubav je stvarala moje vrijeme

branila sne

živjela život.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

ubio si dječaka u sebi,

a u meni,

u meni još uvijek živi djevojčica

i sjećanja na nedeljna jutra

u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe,

da bi naše igre u pjesku vječno trajale.

Ti si ubio ljubav

ubijajući sebe u sebi

a ja sam joj dala tvoje ime

i ona je lijepa,

ona je jutro u kojem se budim i volim dan,

ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,

ona je suton u kojem se pale oči neba.

S njom u sebi

ja pozdravljam skitnicu mjeseca

i sjećanja na jutra

u kojima sam voljela tebe u sebi.

Danas imam samo ljubav.

I sretna sam.

Bilo je to davno

na ravnicama uz veliku rijeku

tamo gdje je ostao dio mene

tamo gdje smo položili ispit zrelosti

tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati

tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.

Dođi jedno veče i donesi snove,

snove ogrljene čekanjem trenutka,

trenutka koji nismo spoznali.

Kairos nam pruža još jednom svoj pramen

dođi s buketom ljubavi i

mirisom uzbuđenja.

Dođi, ispruži ruke

i voli me, jednostavno voli

u zemlji koju smo zajedno

gradili u snovima.

To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27265