Anima candida, la Lupa.

Iz nje niču pupoljci svijeta

iz nje vrije vrelo života

iz nje sreća cvjeta

i tiha sjeta.

Na njenom licu se zrcali osmijeh sunca

u očima se ogleda želja vrhunca

na tijelu iskre zvijezde

u srcu se gnjezde.

Iz njene svjesti se rijeka ljubavi toči

radost iz nje k nama kroči

u njedrima mir sprema

dok svijest drijema.

Iz nutrine njene izranjaju mirne noći

svojim dahom daruje moći,

rasipa života sjeme

i stvara vrijeme.

Postelju meku osjećajima daruje,

u svjetlosti umnog caruje

kroz nju želje plove

i ulaze u snove.

Ona uvijek ka izvoru života teži,

u skutima njinim tajna leži,

kroz svjesnost korača

u srce navraća.

Svjetlosne ću milje čeznutljivo preći

uronit u mirise njena svijeta

u njen zagrljaj mirna leći

da ljubav i dalje cvjeta.

U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga na vrhu svjetlosne planine, u tajnom ogrnutoj nutrini mjesečevih mijena, Artemida, boginja, čuvarica Lunina hrama nad kristalnim labirintom svjesnosti i osjećanja osjećaja bdije. Ametista, tkivo ljubičastog sna u nova snoviđenja, u koloplet budnosti slaže, a Damjana šapatom dugina sjaja nad dušom la Lupe u meni bdije. Lupa, majka drevnoga carstva, u carstvu ženskosti svoje mlijeko u svetu krv pretvara i njome davno iznikle pupoljke u kristalne cvjetove oblikuje u qualiu svevremene zrelosti. U vremenu poezije ruža, živjela je budna oka, uvijek spremna da zaustavi tugu, da ublaži bol,  na slavlju osjetila nepozvanog gosta. Nježnim dahom majke ona je grčeve nutrine u valove oceana snova pretvarala, uzburkano more ženskosti u jezero spokoja i mira preobražavala. Bila je nezaustavljiva, neustaršljiva, neumorna čuvarica podsvijesti, spretno je rušila barijere srama stazama emotivnog uma, skidala zavjese predrasuda sa misaone svijesti i bijelom svjetlošću hranila prerastanje u zrelo biće. U toplini duše  ona danas sniva, uvijek osluškujući moje duše šapat. Osjećam još uvijek vučicu u sebi, tu tajnovitu sjenku mojih osjećaja, naslućujem njenog srca bilo, spoznajem snagu podsvijesti u sebi, vidim svjetlost njenog oka u ledenom zagrljaju zaborava drevnih strasti, a onda opet čujem njeno iskonsko zavijanje na vratima srca kada duša moja zapliva u melankoličnom moru. Skrivena u dubini prohujalog vremena, zaštićena u uspomenama na slavlje svih osjetila, ona ni boginja ni žena u meni sanja snove koje svaka žena u svojoj dubini snuje. Na zvjezdanim stazama nutarnjeg neba, u carstvu davno smrznute taštine ostaje tek trag njenih zuba, znakovi davnih previranja kojima je znala suze tuge kristalima sreće okruniti i dozvoliti životu da se kreće stazama duševnog mira ka arhipelagu sretnog postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://misaone-slike.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html