Anima candida, duša svjetlosti.

U vremenu prije vremena iz sedefa, pjeska i pjene iznjedrena

vječno zaljubljena u oceane, šume, život i svijet ludi

u čovjeka koji tek naslućuje milovanja njena

i u duši ćuti ljepotu njene ćudi.

I boginja i žena je u duši svojoj ostala zauvijek mlada

vrtnju nebeskog vretena je u svjetlo pretvorila,

iznjedrila bljesak, trag zvjezdanog stada

sazviježđa sreće žudnjom porodila.

Boginja sanjiva i zaljubljena je u sretnom trenu

vječnošću razasula svjetlost sjajnu

bjelinom odjenula dušu njenu,

u srcu ugnjezdila tajnu.

Čežnju je iznjedrila, treperavu i meku

da u svim ljudima njena želja sniva

da se pretvara u životnu rijeku

i ljubav u kapima skriva.

U trinaestom eonu, u svijetu svjetlosti bijele, u carstvu Anime candide boginja mudrosti porodi vrijeme, odjenu ga tkivom iznjedrenim iz vrtloga nebeskog vretena i darova mu nevidljiva krila da leteći za sobom ostavlja sjenke svoje prolaznosti. Nevidljivo, nedodirljivo, nepojmljivo vrijeme spoznamo tek kada osjetimo sretan trenutak postojanja, jedino što doista posjedujemo. ono je bez mirisa i boje, bez okusa i opipa, ali jedino naše i nitko nam ga nemože oduzeti. Trenutak je suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, kristalna suza na licu vremena, dragulj za nas vrijedniji od svih prohujalih stoljeća. Kada to spoznamo osjećamo i vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i odnosi nas u život i shvatamo da smo mi ta rijeka,... vrijeme kao vatru koja gori i shvćamo da smo mi ta vatra,... vrijeme kao ljubav koja nas hrani i shvćamo da smo mi ta ljubav, ...vrijeme kao zvijer koja nas ždere i shvaćamo da smo mi ta zvijer. Vrijeme je Mnemozina rijeka puna lijepih uspomena, lepršava nebeska ptica koja u perju nosi kristalno znamenje svoje nezaustavljivosti, cijeli svijet sagrađen od struna svjetlosti. Kada nam se pričini da je stalo, vjetrovi s Olimpa dotaknu Kairosova krila, uskovitlaju njegov pramen kose i ono postaje ponovo prolaznost izvan njega samoga, opće vrijeme i njegova promjenjivost.

Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svjetlosti koja u meni bdije očima boje sna, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa lahor ljubavi i postaje udah i izdah, pneuma, život, ona čudesna leptirasta galija koja u vječnosti uragane stvara. U svijetu naše nutarnje svjetlosti, u kristalnom dvorcu spoznaje, Anima candida nad našim sudbinama bdije, u njemu se duše boginje sretnog trenutka krije, vrijeme naših snoviđenja, tajanstvena dimenzija našeg postojanja. Stigavši u svijet svjetla, u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, pronalazim prvi biser izrastao iz sedefa, pjeska i pjene i učim živjeti u njegovom zagrljaju i šapućem srcem, pjevam dušom.
Ljubavi, ti bezvremena kraljice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u olujama ruža, simfonija sna, dobrota, ljepota i toplina ovog običnog zimskog dana.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2009/04/1626080126/sretan-treptaj-oka.html