Anima candida, hinc illae lacrimae



U čovjeku čista duša živi, u njemu se krije još neotkriven anđeosko- vilinski svijet u kojem se samo vrline množe, carstvo bez taštine, zavisti, zlobe, ljutnje, bjesa, boli i straha. Kraljevstvo u kojem ljubav iz osjećajne lože nad srcem  bdije, perivoj u kojem život niče iz Venerinog praha, bezvremenost iznjedrena iz svjetlosnog daha.

U čovjeku anđeoskim dahom šapuće lahor mira,

o vremenu davnom što tišinom huji,

o titrajima svjetla iz srčanog vira,

o nemiru koji tijelom struji.

U čovjeku blješti život snagom sunčeva sjaja

svemir iznjedren iz božanskog daha, 

nebo puno cvijetova željenog raja,

arhipelag sreće u ljusci oraha.

Kad misaona oluja uzdigne spoznajna jedra

u čovjekovoj duši zatreperi nešto novo,

iz srca se žudnja pretače u njedra,

u otvoren um u saznanja slovo.

Mnogi ljudi, njine duše i njihovi životi,

iz pepela zaborava rađaju nove sne,

uzlijeću kao ptice u punoj ljepoti,

i zrncem sreće ostvaruju sve.

Slijedimo ih

Suzama sa lica vremena punimo kalež života

iz pupoljka sa rajske tratine ispijajmo rosu

slijevajmo poeziju kiše u kristal ljepota

kapljicama njenim kitimo kosu.

Doživimo ljubičasta praskozorja u svijesti,

gradimo gnjezda od spoznajnog pruća

na tom putu ćemo sami sebe sresti,

svijet će postati naša rodna kuća.

Nutarnja oluja se osjećajnom snagom javlja

u bezvremenu njenom se rađa novi dan

u beskraju svijesti je trenutak slavlja,

sretan treptaj oka i predivan san.

U tihim trenucima duge mračne noći

kada oko nas sav svijet mirno sniva

osjetimo osjećajne ljepote moći

čaroliju u kojoj duša uživa.

Zaronimo budni u dubinu sebe,

tragovima našeg budnog srca

spoznajmo što ga tako zebe

da za toplinom luta i grca.

Osluhnimo što nam zvjezde našeg neba šapuću

čujmo glas istine, ono na što duša čeka

uđimo smjelo u osjećanu kuću,

zaronimo u osjećanja meka.

Osjećam

Treptaj svemirskoga oka iskri vrlina sedam,

sedam vranaca jezdi na nebeskoj cesti

sedam sanja koje dušom gledam

sedam vila ću u njima sresti.

Ćutim,

U dubini mene netko srcu znan postoji

šaptavim svjetlom mi šalje znak

titrajima tihim ćud mi kroji

dahom mi daruje zrak.

Slutim

U tihim trenucima duge mračne noći

kad se čini da je san u zaborav pao,

osjećam snagu ljubavne moći

sreću koju si mi srcem dao.  

http://umijece-vremena.blogspot.com/