taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 13. Januar 2011

Anima candida u vrtlogu trojstva.





Artemida, Ametista i Damjana lutaju carstvom uma
vijugavim putem isprepletenog tkiva spiralnih niti
ulaze u dvore svijesti na vrhu osjećajnog druma
koračaju labirintom osjećanja do misaone biti.

Uspinju se planinskim putevima do samog vrhunca
budne, odvažne svakog trena, svjesne svakog časa,
da se uzdižu ka tajnoj državi unutarnjeg sunca
u kojoj se šaptava svjetlost žudnji glasa.
 
Spuštaju se obroncima sanja u dolinu isplakanih suza,
uranjaju u kapljice strasti u kojima se krije duše Tao,
dodirima svojim miluju sjenke uspavanih muza,
bude anđela koji je u spoznaje zaborav pao.

Na Elizejskom polju otvaraju pupoljke osjećaja drevnih,
u oceanu snoviđenja dodiruju školjku da se biser rodi,
u dvorcu svijesti dahom gase plam osjećaja gnjevnih,
da ljubav spiralom sreće carstvom uma hodi.

Artemida, Ametista i Damjana u dubini duše,
kristalnim vretenom vrtloge sreće množe,
oluje i urgane svojim dahom guše,
tri Moire plam života lože.




Keine Kommentare: