Anima candida, sveta hostia.

Ljubav osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame, vječnim plesom noći i dana. Tonovi mjesečeve sonate iznjedriše u ovom svitanju vilinsko biće iz mojih djetinjih snova.Vila ljubavi u haljama bijelim, zlaćanih krila i srebrenaste kose, prebire po strunama nebeske harfe i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja, ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Umire tužaljka u šumama očaja, ona duboka bol na izvoru traganja, oštro trnje u mesu umrlih tuga. Osta mi sveta dobrota kojom snivam odu proljeću i ljubavi. Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san, na jeziku sveta hostija, tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala iz srca ove anđeoske ljepote. Pronađoh djelić prastarog pepela na lepršavim vilinskim krilima, u srebru njene kose, a na strunama svitanja vidjeho ljepotu ove ljepote. Pišem pjesmu nad pjesmama, sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu, za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak vječne slobode. Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, potražih u tebi viteška znamenja, prođoh kraj stražara vremena pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću. U spiralnoj dinamici nebeskog vretena, u trenutku uskrsnuća na Maslinovoj gori vidim ljubav u haljama bijelim kako otvara porte ove čudesne ljepote i ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti, gasi vatre noćnim morama i u ovom proljeću zvjezdanim cvijetovima topi snjegove tu drevnu grobnicu tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće. Još snena gledam kako se nestaje noć, kako vila ljubavi ogrmuta nitima istkanim iz vrtnje nebeskog vretena pleše svoj čudesni ples i daruje mi buđenje u novom proljeću.

http://umijece-vremena.blogspot.com/