taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 5. Januar 2011

Anima candida u vatri vremena.





Želim vam vrijeme.
Želim vam sve ljepote svijeta.
Želim vam ono što mnogi nemaju.
Želim vam vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme vaših snova i misli,
želim vam toliko vremena da ga možete i drugima poklanjati.
Želim vam vrijeme u kojem nećete morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćete gubiti, nego vrijeme koje ćete imati u izobilju za čuđenje, vjerovanje i povjerenje i osjećanje osjećaja LJUBAV.
Želim vam vrijeme u kojem ćete uistinu živjeti.




Promatram sliku Dimitrija Popovića i prisjećam se jedne fotografije iz djetinjstva i čujem, vidim, mirišem i osjećam vrijeme. Godine skupljene u ovaj trenutak, treptaj oka u kojem se zgusnuo cijeli jedan život. Blaženi osmijeh na licu majke, snenost u očima djeteta koje promatram odaju sreću i ljepotu davno začetog sna, sna koji još uvijek traje. Smijeh i san, to nježno oružje, nam je darovala majka priroda da bi se obranili od uljeza u privatnost i ljepotu ljubavi. Suze su krv ranjenog srca, znače tugu i bol, ali smijeh iz srca ponekada puni oči suzama sreće. Da to smo mi na izvoru ljepote, prije ulaska u kristalni dvorac, u ovu čudesnu tvrđavu sunca, tvrđavu koju branimo od dosade i prolaznosti, nesreće, tuge i plača. Često je branimo sjećanjima na osjećaje ne dozvolivši novima da procvjetaju u nama, a vatra početka nas nosi u vječnost i beskraj ka vratima vremena, k izvoru sna ostavljajući tragove na tijelima vidljive tek pri usporedbi fotografije iz prošlosti i našeg sadašnjeg zrcaljenja u ogledalu.
Panta rei, smiješim se razmišljajući o prolaznosti i primjećujem da se jedino osmijeh nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca i zaustavlja vrijeme, pobija zlu misao i sličan je vječnom osmjehu neba, osmijehu čarobnjaka koji živi i ne osjeća vrijeme. Vrijeme je vatra, čudesan ples iskrica u koji nemožemo ući, ali ju možemo osjećati u sebi. Trenutak je iskra, blješteći treptaj oka, stog slijedimo trenutke. Ne zaustavljamoj se, budimo vatra koja nema prošlosti jer prošlost je pepeo bez iskrice trenutka iz koje niče život. Život je pokret i vječno nastajanje, uvijek novi plameni jezici koji hrle u beskonačnost. Suze i osmijesi neba su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u istini pale vatre u našim umovima i rasplamsavaju vrijeme. Istina u odori ljepote drevnih misli o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života istina blješti još uvijek u nama ogrnuta odorom vjerovanja.

U mitovima je ispričana cijela filozofija prirode. Univerzum je bio pun tajni i u njegovim zakonima su živjeli bogovi, bog vatre, bog sunca, bog univerzuma, svemoćni Zeus. Homer i Hesiod su ucrtali put ka nastajanju misaonih slika kojima su drevni filozofi počeli tumačiti tajne univerzuma i bogovima oduzimati moć. U iskrama vremena pamtimo trenutke u kojima su živjeli Tales, Parmenid i Heraklit, pa onda trenutke Demokrita, Platona, Euklida, Arhimeda, Ptolomeja, a za njima su slijedili Kopernik, Kepler. Tri tisuće godina kasnije su Newton i Einstein dokazali da su snovi na samom svitanju civilizacije bili prve stepenice ka dokazivanju stvarnosti.
Zatvaram oči da osjetim vatru u sebi, da osjetim tijelo koje se kao plameni jezici giba na vjetru istine. Osluškujem treperenje ćelija u sebi, osjećam njihov ples, njihovo dugogodišnje gluho kolo dobija tonove i ja prepoznajem starenje u sebi. Osjećam nešto neočekivano u sebi, znanje koje osjetih osjećanjem osjećaja. Osjetih istinu skrivenu u tamnim dubinama svijesti. FENIX se probudio u meni, osjećam pepeo, taj čudesni prah iz kojeg sam nastala, pepeo iz kojeg ću jednoga dana, slobodna kao ptica, ponovo poletjeti ka suncu. Panta rei oživljava prohujale godine u srcu koje pamti osjećaje i ovaj treptaj oka postaje cjelina, trenutak, iskrica proizašla iz plamenih jezika te vatre koju nazivamo vrijeme.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25171

Keine Kommentare: