Anima candida u vrtlogu boli.

Tri sestre starice, Klota, Laheza i Atropa,

u tmini nepostojanja odlučivahu o

svitanju sudbonosnog dana.

Klota i Laheza prele nit života,

Atropa ju pokušala presjeći.

Bila sam na granici između života i smrti,

sudjelovala sam u sukobu fizike i kemije

na alkemijskom piru tuge i sreće.

Bio je sedmi dan nastajanja svijeta

iz buketa uzdrhtalog srca

i zlaćanih niti što su plele tri Moire.

Bilo je svjetlo i bila je tama,

bila je hladnoća duše i toplina krvi

uzburkane izljevima bijesa neba

i blagosti jednog uzdrahtalog srca.

Sedam dugih nepostojanja

u postojanju ogrnutim strahom

i zavijanjem vukova

na orkanskim visovima moje duše.

Stajala sam na hridi vječnosti

i tražila oči neba u tmini trenutka

koji nije prolazio.

Ne usuđivah se zatvoriti oči

jer iza puštenih trepavica

su letjele crne ptice, a ja

ulazih u ogromne prostore

nekog nepoznatog svijeta.

Koračah Hopperovim slikama

statičnog vremena

i besmislenog života.

Vrijeme je visilo iznad mene

kao Salomin sedmi veo

koji je skrivao lice prolaznosti

i čekao da na nekom crkvenom tornju

otkuca podne zadnjega dana

u toj maloj vječnosti.

Nije bilo pokreta kroz vrijeme,

protjecalo je izvan mene

ostavljajući trag

samo u urlanju vjetra

na liticama trenutaka.

Razgovarah sa suđenicama,

a one su se skrivale

u nepreglednim prostranstvima slika

što su visile na drvetu spoznaje

kao zabranjeno voće

i upozoravale me da stojim

na vratima njegova života

i da samo jedan krivi pokret

može još više uzburkati

već uzburkanu sudbinu,

probuditi uspavanu Atropu

i da osmo jutro nikada ne svane.

Ljubav je pružila svoje nježne ruke

nad moje nepostojanje

i ja začuh glas sa početka priče:

"Neka bude svjetlo"

i u svitanju osmoga dana

vidjeh ponovo samo Sunce.

http://www.webstilus.net/content/view/10049/65/

http://zlatni-rez.blogspot.com/

http://umijece-vremena.blogspot.com/