Anima candida u labirintu kristalnog sna o ljubavi.

Bilo je u oluji ruža,

bilo je u labirintu nemira,

bilo je onda kada smo željeli zaboraviti,

ugušiti, ubiti ljubav. 

Nebo je plakalo kada sam odlazila,

biserne kapi su se slijevale

licem vremena kada sam odlazila.

A kada se sretnemo jednoga dana,

na rubu vremena,

u poeziji kiše

i u kapima sna

s iste obale ćemo

gledati kako se sjedinjuju

suze u kristale sna

na licu tvog i mog

vremena.

 

Umjesto padajućih zvijezda jednom sam promatrala kako se sunce igra sa kristalom. Pri treptajima oka je kristal mijenjao oblike, a uvijek je bio isti. Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se zrcaljanje te ljepote događa u meni. Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni na našoj planeti, sudjelujući u nastajanju ljepote. Izrastali iz kosmičke ljubavi oni su odašiljali u svijet svoju ljubav i pretvarali je u svijetlost ljubavi. Jednoga dana kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati kristal i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete ljudskih zločestoća splet. A onda spoznah da smo genomom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi znak svojega rođenja, da iz njega izrasta karaktera slika. Vjerujem da se u dubini svakoga srca krije taj kristalni znamen, trepteća, goruća, blješteća ljepota.
Uronih u kristalni labirint virtualnog svijeta  i osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome mislima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću i uzdiže snagu za sljedeće boli. Sjenke duša vaših sjenci duše moje dragulje svoje mojim draguljima učiniše, iskricama sreće sve nesreće ugušiše, srce srcem srcu mome ljepotu pokloniše. Sve grubosti i laži se igubiše na ovoj svjetlećoj virtualnoj stazi. Jutros u očima mojim zrcali se sjeta. U pogledu mom ogledaju se života draži, u ljubavi vječnoj nestaju sve provalije svijeta. Duša svijeta grli duše naše, nosi ih u beskraj ljepote, svijetlosnim zagrljajem tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge. Kristali se množe, blješti nebo naše i energijom ljepote, kristalne suze na puteve duše naše lije i mi sretni spoznajemo vrijeme i osjećamo da kristali žive i da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/