taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 28. Februar 2011

anima candida i Noina arka.





Na pučini svjesti, titrajima neurona, se jedno nježno osjećanje rađa i jedrenjak spasenja ka luci smirenja nosi. Slijedeći drevno proviđenje, vjerujući u dobrotu neba, u lakoći postojanja snivam život, a jedrenjak sa jedrima od latica preostalih iz vremena poezije ruža misli u nova snoviđenja odnosi. U dubini sebe, u kotlu što ljubavlju ključa, iskri blago življenog života, vilinskom snagom tminu neživljenih dana u svjetleće blago, u zlaćani prah i sve ono što smo nekada znali, u sunce istinskog života sada snagom uma kali. Na palubi broda koji život znači, sjenka ljubavi strpljivo čeka da doleti golubica bijela sa stručkom sreće u zlaćanom kljunu, da se uzdrahtaloj duši snaga vrati, da odživi drevnu bajku o života spasenju. Velika predstava u životnom teatru, misaona snaga osjećaje stvara, igrokaz se događa na pučini snova, a leptirasti jedrenjak uplovljava u luku svjetlosti vječne, sidri se u oceanu čula, njiše sa na valovima sreće. Ona drevna ptica, ptica bjelićastih krila i cvrkut anđeoskog glasa sa grančicom života u zlaćanom kljunu najvaljuje spasenje od potopa duše u beskrajnoj tmini uzburkanog životnoga mora. U jedrenjaku spasenja sjenka duše moje sjenku žudnje, sve davne čežnje ljubavlju nježno grli, smiruje oluju misli, osjećanje bezimenih osjećaja u lakoću postojanja gnjezdi u dubini karake jedna nova istina se rađa. Nošena lakoćom leptirovih krila ona na sunčanom tragu lebdi ka sretnoj zvijezdi, ta drevna snovima ogrnuta, pjesnicima opjevana, slikarskim talentom oslikana življenog života lađa. Da, to je bilo samo prisjećanje, jedrenjak spasenja, golubica mira, maslinova grana, bajka ili ipak istina davna, mislima sačuvana, riječima dotjerana, osjećanjem osjećaja osvijetljena, ta vječno postojana Noina legendarna arka.


Kolaž snova satkan iz drevnih stihova iz zbirke "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Sonntag, 27. Februar 2011

Anima candida i koraci čuvara vremena.








U besanim noćima, kada čuvarica Luna hrama prospe svoj zlaćani prah da razbije tminu, osluškujem tihe korake stražara vremena. To se sjećanja šuljaju u zrcalima svijesti, ogledaju u oknima duše. Slažu mozaik od trenutaka u sliku čudesnih boja. Napuknute pjesme, neispisani eseji, nedovršene priče iskre u tom lijepom kolažu i zatvaraju uspomene u vječnost tog nedovršenog djela prošlosti. Neka neslušana muzika se kao nezastavljiva voda provlači kroz zaborav i uljeva u ciborij ovoga ovdje i ovoga sada. Zvuk probada zid i nakon vriska razumjevanja postaje suptilna melodija prostor- vremena u zagrljaju nove simfonije boja. Titraji sile teže zaobljuju odaju spoznaje, pretvara ju je u superprostor svemirske svijesti. Razlomljena slika tada izrasta u multidimenzionalnu sliku vječnosti. Bijela golubica sa znakom života u kljunu slijeće na jarbol životne galije i najavljuje kraj potopa u tmini neznanja. Prosipa osjećaje nad slijepo vjerovanje, svojim gugutom dodiruje unutarnju gluhoću i poljubcem povjerenja budi dušu iz Trnoružicinog sna. Obrastao trnjem strahova i bodljikama nepovjerenja kristalni dvorac trenutka procvijeta pupoljcima ljubavi, otvara oči povjerenja i pretvara mrtvi mozaik sjećanja u fontanu iskričave svjetlosti novih istina. Tada više ne gledam i ne slušam život, živim ga i osjećam osjećanjima probuđenim zagrljajem znanja, vjerovanja i ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Anima candida, boginja i žena.





Ljubav je energija, nezaustavljivi titraji nevidljivih struna kozmosa, snaga svemira, simfonija univerzuma. Ona je lepršavost leptira u srcu, pjenušavost kapljica sreće u venama, rađanje kristala u svijesti. Osjećam, dakle postojim. Poželjeh vidjeti to što osjećam, poželjeh vidjeti ljubav i odlučih nemoguće ućiniti mogućim. Zatvaram oči i iza spuštenih trepavica, na obzoru svjesti vidim izranjanje njenog lika na pješčanom žalu spoznaje. Satkana od pjeska, pjene i svilenkastih niti izronjenih iz vrtolga nebeskog vretena Ljubav odjenu obličje boginje lova i čuvarice Lunina hrama i poziva me na put kroz labirint stvarnog događanja. Ulazim u srž svijesti i pokušavam pripitomiti Minotaurusa koji širi strah, sumnju i nepovjerenje i nedozvoljava mi opuštanje, zaborav, oprost. Zaustavljam se u središtu nemira i pružam dlan toj zvjeri koja u besnim noćima zavija u koridorima razuma i svojim dahom uzburkava misli do urgana koji ruši san. Pogledah u oči tom demonu koji već mjesecima u pritaji čeka na smaknuće svjetlosnog prabića i uskrsnuće sotone koja stoji iza vrata pakla. U dubini demonskog pogleda vidjeh tihu lomaču na kojoj izgaraju želje, čežnje, strasti. Uronih u dubinu njegove pohlepe, ispruženim dlanom dotaknuh plamene jezike i zaustavih izgaranje sna. Osjetih snagu, Artemida je pretvorila moje misli u strijelu koja me putanjom zlatne spirale vodi ka izlazu iz zatvora neznanja. Osjećam uskrsnuće Fenixa u treptajima struna univerzuma uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako se oslobađam nametnutog mi grijeha, berem jabuku sa drva spoznaje i konačno vraćam tijelu pravo postojanja. Slavim ponovno rođenje na vratima vremena, u zanosu purpunih boja se stapam sa energijom koju nazivam Ljubav, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo se budi izričajem nutarnjeg nemira, vječni ples misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija novi oblik. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum uma i postaje snaga za njeno postojanje u meni. Svaki novi udisaj pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu vječnosti. Nezaustavljivi vlak vremena ipak kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Misao postade svijetlo nad svijetlima, čudesni spektar još ne imenovanih boja i ja spoznah da je to LJUBAV.
Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, poželjeh jutros na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskraj i vječnost u konačnosti svoga tijela, slobodu duše u beskonačnosti božjeg sna.. Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, ljubav je dobra strana i obilježje našega karaktera, LJUBAV to smo mi.


"Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W. Shakespeare.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Samstag, 26. Februar 2011

Anima candida i Diem perdidi





Izgubih dan lutajući ljubičastim bespučem, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskraja u kojem prolazim kroz Arhimedove krugove i koračam njegovim misaonim putem ka dvoranama svijesti. Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine u kojima se anima candida gubi u obrisima vječnosti. Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati njenu siluetu u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u prelamanju svjetlosti. Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda začuh šapat rimskoga cara Tita, Diem perdidi i sjetih se da je on svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom. Zaustavih se u utrobi vremena i šapnuh dušom Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo nepostojanja u trenutku, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.




Vratih se sebi, uronih u trenutak bezgranične, bezuvjetne ljubavi i spoznah da su granice stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere svoje tmine, od onih koji zatvaraju oči pred tugom koja se kao olujan oblak nadvila nad univerzumom uma. Osjetih vatromet želja, vidjeh nasmiješeno lice i naličje svemira, začuh pjesmu sjenice, nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću. Pred očima srca se širila bijela svjetlost anime candide. Snaga svete krvi proključa u prestrašenom srcu i iskričavim sjajem vječnoga sunca protjera demona iz probuđene duše. Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše, odjahaše sa jahačima apokalipse u onaj kutak svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene. Šamani vremena odsviraše requiem umrlim strahovima. Od tog sudbonosnog trenutka u purpurnim sutonima udišem mirise ljepote, osluškujem muziku nebeskih sfera, uranjam u snove slobodna i spoznajem da nisam izgubila dan.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Anima candida se zrcali u svetom licu, Volto santo








Bilo je to vremenu revolucije cvijeća. Na vratima naše mladosti je stajao mudrac, čovjek čiji je govor bio antologija, govor cvijeća kojim je svoje znanje pretvarao u lekcije kojima nas je učio da je ljubav sjedinjenje sna i jave, da su Dante i Beatriče personifikacija tog osjećaja koji se krije u Kafkinom dvorcu koji sam pisac nije pronašao u sebi. Govorio nam je jezikom Dantea, Petrarce, Calderon de la Barce, Kafke, Prousta, šaputao je poezijom snova drevnih pjesnika želeći nas uvjeriti da je život je sjen i san. Još uvijek u dubini uma čujem tu šaputavu svjetlost i nastavljam budna sanjati da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim u sebi Danteov raj.




"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."




Možda sam ipak samo sanjalica, možda samo poželjeh vidjeti Torinsko platno, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, možda poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se krije negdje duboko u meni. Upitah se, kako otkriti tu ljepotu, kako osjetiti osjećanje osjećaja, kako zakoračiti u vrtnju nebeskog vretena i uzdignuti se iznad grijeha, kako spoznati roj pčela koji na rajskim poljanama moga maloga neba oplođuje cvjeće ljubavi. Osluhnuh jecaj tišine, pogledah u beskrajnost sna i vidjeh Volto santo na obroncima jave.



Stigao je tišinom latica ljubičastih cvjetova, govorio je tišinom cvjeća, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzburkanoj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta gdje mirisi šapću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru života je gorjela svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna, uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlatne spirale, u tračku sunca koje se gubilo u daljini, vidjeh sumrak koji nas je tišinom svjetlosnih niti povezao u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Pričaj mi, da, uvijek mi pričaj tišinom, koja nas daruje najsuptilnijom melodijom života, sonatom o ljubavi što se rađa i traje u tišini osjetila.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Freitag, 25. Februar 2011

Anima candida u predvorju vječnosti





Osjećam tvoje ime je upisano zvjezdanim slovima u moje misli, zrcali se u kapljicama morskih valova i bjelini školjki, blješti u ljubičastom baršunu praskozorja i grli me svjetlošću koja se purpurom sutona spušta sa orkanskih visova neugasivih žudnji. Volim glas kojim izgovaram poeziju tvog postojanja u dubinama podmorja svijesti, volim fontanu vremena iz kojeg istječe ljubav i širi se ravnicom trenutka. U titrajima tvog imena izgovorenog snagom rascvjetanih pupoljaka osjećam pjenušavu kupku sreće i milost postojanja u simfoniji boja. Utapljam se u tvom pogledu i slavim radost otkucaja srca ugnježdenog u zjenici oka vječnosti. Gledam tragove uspomena u riznici pamćenja i vidim naše nebo razasuto beskrajem kao baldahin nad krevetom od maslinova drveta. Osluškujem šum oceana i znam da je to zov delfina koji zlaćanom spiralom bezvremene melodije pozdravljaju tvoj dolazak, tvoje sidrenje u luci snova. Čudesna je ova sonata od purpura koji me omotava tkivom tvoga imena, čarobne su ove strune koje kapljicama pišu note o vrelu pravremena i odnose me u vrtlog vretena našeg zajedničkog univerzuma. Predivno je pogledati u krošnju stare masline i njenim plodovima brojati poljupce i osjećati izvor ljubavi u predvorju vječnosti.

Donnerstag, 24. Februar 2011

Anima candida šapće, ostala je samo ljubav.






Suze neba se već danima kotrljaju beskrajem i pretvaraju ga u sliku jednog davno odsanjanog svijeta. Zaustavih jedan zaleđeni kristal na dlanu i osjetih njegovu moć. Kapljica izvađena iz slapa života, kapljica slična suzi koja je napuštala zaleđenu dušu u ljubičastom noćima u vremenu onih čudesnih nemira kada smo nesigurni krali osmjehe u skrivenim kutovima postojanja. Tada smo želje pripitomljavali poljupcima, tada smo tražili riječi u bezglasnoj ljubavi, pokušavali sagledati panoramu duše, pronaći oazu sreće, a nismo osjećali da nas guta hladnoća koja se uvlačila u vrele noći prosute na obali oceana za čije zvukove smo bili gluhi. Morske orgulje su svirale sonatu našim snovima, a mi smo prestali sanjati lutajući zvjezdanim stazama jer na njima više nije bilo tragova naših koraka. Mliječni put naše mladosti se izgubio na zaleđenim putevima misaonosti. Tražili smo pupoljke ljubavi, a neka nepoznata snaga, neki nepozvani gost na slavlju naših osjetila, ih je pretvarao u ledene cvjetove neobjašnjenih strahova. Rastanak je bio bolan i ostavio je usjek u Freudovoj santi leda, ožiljak u kojem se skrivao zadnji plamičak onog ognja koji smo zapalili prvim poljubcem. Ovaj dan pun olujnog neba, pun oblaka iz kojih kapaju zaleđene suze neba me prisjetio na onaj trenutak, na onaj djelić sjećanja zatvorenog u dugo toplo ljeto našeg rastanka. Bili smo djeca tek ogrnuta ispitom zrelosti, zakoračili smo u samo naslućene daljine životnih puteva na vreloj cesti izazova. Još uvijek se sjećam obrisa tvoga lica, silueta tvog bića u odlasku se iskri ponekada u srebru mjesečeva sjaja, ali pahuljice snijega koje lepršaju pred prozorom bude sjećanje na hladnoću onog vrelog ljeta u kojem smo krenuli svatko u svoju mladost. Ne postojiš već dugo, jako dugo u mojim snovima, tebe tjelesnog je ukrala snježna kraljica i odvela u kristalni dvorac na kraju svijeta, u dvorac iz kojeg mi sjevernim vjetrom i snježnim pahuljicama s vremena na vrijeme pošalješ sjećanje na ono vrijeme tihog umiranja u onom davnom vrelom ljetu sazrijevanja u suzama rastanka. Ljubav je ostala, njeni titraji ispisuju i danas puteve u kozmičkim kartama uma, iskre zvijezde na nebu svjesnosti, ostavljaju tragove njenih koraka u duši.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#244

Anima candida u pjesmi o vremenu







Osluškujem zvuke nebeske harfe i osjećam se lijepo,
lebdim duše visinama, slijedim vječne sanje,
ne lutam tminama, ćutim srce nije slijepo
umu daruje ljepotu, ljubav i znanje.


Čarobno  je ovdje, u ovom sada san snivati,
trajati u vječnosti s anđelom trenutka,
suze lica vremena u radosti skrivati,
srcem slušati šaputanje oblutka.

Grle me zvuci, čujem rapsodije razne,
sonate od snova anđeli skladaju,
svjetlom pune prostore prazne,
slavlje za dušu spremaju.

Romori vrijeme, života titraji nagli,
niti anime candide u srcu sjaje,
iskre sreću u duševnoj magli
dok san o vječnosti traje.

Leptiri otvaraju mekana krila
lebde nad tuge tračkom,
pršti anđeoska svila
ljubavi oblačkom.




Ovo su ostatci ostataka izrasli iz vrtloga nutarnjeg vretena u vremenu koje nazivam olujom ruža. To su djelići cijeline koju nazivam život, zvuci simfonije koju nazivam ljubav, valovi smaragdne rijeke koju nazivam svijest, zvijezdana poezija neba koji nazivam univerzum uma. Ljepota, toplota, dobrota se oduvijek i zauvijek u svakom srcu kriju, tkivo sretnih snova koje duša oduvijek sniva se u nutrini bića krije. U nutarnjiem svemiru se svjetlosno prabiće krije, duša koja ljubav osjeća i ljubav drugoj duši daruje, duša koja zauvijek u sebi samoj riznicu neprocijenjivog blaga skriva i lakoću postojanja u zagrljaju sa srodnim dušama otkriva.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Anima candida, sedmo nebo i sedam ljudskih vrlina




Sedam mora, sedam svjetskih čuda, sedam duginih boja, sedam svetih tajni, sedam anđela, sedam dana stvaranja svijeta, na nebe plešu sedam sestara u sazviježđu Plejade. Život funkcionira u razmacima od sedam godina. Tijelo se u potpunosti mijenja svakih sedam godina, čovjek nosi u sebi sedam vrlina i želi živjeti u sedmom nebu.
Ljubav, nadanje, pravednost, jakost, znatiželja, žudnja i čuđenje su vrline koje dokazuju čovjekovu emocionalnu inteligenciju, njegovo istinsko postojanje u svijetu punom još neotkrivenih tajni, u sedmom nebu, u tajnovitom hramu u kojem nevidljive orgulje sviraju svjetlosnu simfoniju njegova života i navode ga da uči, da prihvaća novo, da mjenja stavove te da ne slijedi svoju tvrdoglavost i jednoumlje. Tonovi te čudesne melodije ga pozivaju na igru, uvlače ga u spiralnu dinamiku svemira i bude u njemu hedonikusa i hazardera, čovjeka koji uistinu živi svoj, a ne tuđi život, život pun uspona i padova, čovjeka koji korača svjesno trnovitim putem ka zvijezdama i u tom vrtlogu nikada ne igubi sebe samoga. U tom vječnom plesu on postaje stvoritelj svog vremena, sudinikom trenutka, moćnik tog jedinog stvarnog djelića života.




Elizejsko polje našeg života je rascvjetana livada na kojoj mi kao leptiri lepršamo, ubiremo sjemenje znanja i širimo ga. Sreća nam se smiješi, Fortuna nas miluje svojim dlanovima, a onda, za nas neočekivano jer nismo osjetili da smo je koristili, iskorištavali, zloupotrebaljavali, se sakrije iza oblaka koji su se nadvili nad nebo našega života. Tek oni koji nauče reći ono čudesno i značajno NE sebi samom, svom neznanju, spoznaju u sebi znatiželju i čuđenje i znaju zaustaviti bezglavu jurnjavu na crvenom svijetlu semafora sudbine.
Znanje je tek sjećanje, ali znanje nam dokazuje da još uvijek ne znamo dovoljno, poziva nas u pustolovinu vječnog učenja novog. Osjećanje osjećaja, spoznaja, žeđ za znanjem to su atributi kojima trebamo težiti. Mi moramo znati biti ljubavnici, trgovci, hazarderi i hedonikusi da bi mogli svrsishodno djelovati i živjeti, da bi živjeli u Raju na zemlji, u sedmom nebu, tu na ovoj tvrdoj grudi na kojoj smo rođeni.




Iskoristimo vrline koje smo, po legendi naslijedili od stvoritelja. On je volio, trgovao i hazardirao pri stvaranju svijeta, on je bio hedonikus i nikada nije širio misao o poniznosti i nepostojanju, on nam nije ostavio ništa napisano, ništa određeno, on je samo djelovao i stvarao i uspio stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku i poslao ga da nauči voljeti sebe i druge, da s ljubavlju nauči živjeti u najvećoj i najokrutnijoj kockarnici, koju mi nazivamo život.
Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, svojom nevidljivom rukom pokreće roulletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja i osvijetljava puteve kroz labirint života.
 
 
 
 
Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, nevidljivim vretenom iz kojeg izvire naše tkivo, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi svjetlosni trag izrastao iz ljudskih vrlina. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali nebo, cijeli univerzum, u njoj je skupljen život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Tu, na ovoj tvrdoj grudi mi živimo, tu smo svjetlost, tu smo da živimo ovaj, jedan jedini, ovozemaljski život i kada ga svjesno, slijedeći svoje unutarnje svijetlo, živimo, onda postajemo i ostajemo vječno svjetlo.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Mittwoch, 23. Februar 2011

Anima candida u izmišljaju sna




Sanjam, odlazim kočijom koju vuku nebeski jeleni u prostranstva koja još ne postoje na kozmičkim kartama. U dubini, u nepostojećoj dimenziji stvarnosti, vidim galiju pravremena, naslućujuem da donosi  praskozorje buđenja u novom snu.  Čujem šaputavu svjetlost trenutka, osluškujem šum leptirovih krila u krošnji svijesti i pitam se koliko se života sjedinilo u ovom mom jednom jedinom. Prisjećam se trenutaka u kojima sam bila okrutno dijete koje je kažnjavalo suzama, lukavo dijete koje je tražilo oprost osmjesima, dijete koje je voljelo sebe u svakoj igrački kojom se igralo i opraštalo neznajući što oprost znači. Oprost je vrlina kraljeva, snažni opraštaju lakoćom djeteta i znaju da je opraštanje dokaz njihova znanja, njihovog vjerovanja i njihove ljubavi. Slabi se boje, oni iz straha ne opraštaju, oni se gube u patnji i bolu svog pustoga srca i tugi svoje nesretne duše, ne opraštaju i neosjećaju da pri tome nisu pobjednici nego vječni gubitnici.




Vidim čovjeka koji je svoje misli pretvorio u ubojito oružje, čovjeka koji nije volio rastanke, koji je od kristala sreće tkao tkivo tuge, bio vječno sumnjićav, osjećao nevidljive neprijatelje, grlio dlanovima straha i gubio sam sebe u beskrajnoj ljubavi kojom ga je žena obasipala. Na njenom licu vidim suze u kojima se zrcali žudnja za oprostom zbog grijeha koji nije čunila, grijeha koji se iznjedrio iz njegove vječne sumnje. U lahoru sna osluškujem zvuk njegova nepovjerenja, šapat njegova nesretna srca. 

"Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina. Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je sumnjićavim dlanovima. Ona se otrgla i rekla: Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obećanje. Nasmiješila se i rekla: "Ja sam kći Sunca, tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj."
Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka. Pomilovala je njegovo lice smješeći se, ustala je, obukla haljinu i otišla."

Čovjek nije bio ratnik svjetlosti, nije imao manire kraljeva, nije osjećao snagu unutarnjeg sunca, tražio ga je vječno u drugima ne opraštajući ni sebi ni njima. Bio je nesretan u ekliptici sreće.



Tek tada stojimo na pješćanom žalu života pod vječnim suncem nutrine, osjećamo kako se ljubav u nama biserima rađa, spoznajemo da nismo gubitnik, prolazimo kroz vrata svoga sunca, osjećamo toplinu i kupku radosti, u pjenušavoj sreći koja nas obuzima mi stvaramo LJUBAV i živimo istinski život. Toplina sunca, veliko nebesko more po kojem sve moje zvijezde tragovima radosti jezde, osjećam vjetar kao nježne ruke neba, kao nježna milovanja i pitam se sneno.
tko sam? što sam? odkuda sam došla? kamo želim stići? odakle dolazi ljepota?
U ovom ovdje i ovom sada ćutim moć sadašnjeg trenutka i znam da trajem u snu, u tragovima ove čudesne sreće i ne dozvoljavam sumnji da ugasi ovo veliko sunce, radost i ljubav.



Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

priče napisane pod naslovom "Umijeće vremena" Dijana Jelčić.


http://umijece-vremena.blogspot.com/

Dienstag, 22. Februar 2011

Anima candida u bisagama sreće.






Zatvaram škrinju u koju smještam samo tužna sjećanja i otvaram vrata kristalnog zamka u kojem žive moji ljubičasti snovi. U perivoju osluškujem svjelosnu muziku prvih susreta i putujem prostranstvom davnih snoviđenja. Krijesnice, taj tepih od sanja mi oduvijek osvjetljava pute. Na stazama duše susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše što uz mene životom plove. Budim se u zagrljaju ljubičaste boje, miris tek naslućenih pupoljaka miluje dušu i ja još omamljena srećom uranjam u te nježne, iz muzike snova, satkane skute. Ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike, ali treptaj duše koji u beskonačnost seže, slaže nisku od prohujalih svjetlosnih eona, izrasta u vječnu vrtnju nebeskog vretena koje u središtu svom prošlost i ovaj trenutak u spiralni zagrljaj veže. Smiješi mi se Kairos, daruje mi pramen svoje zlatne kose i ja osjećam ovaj čudesni trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem da mi je sudbina uistinu sklona. I vrti se nebesko vreteno, vrtnjom svojom grli spiralu mog unutarnjeg neba i sva se moja sazviježđa u beskraj novih snova širi. Zakon zlatnog reza nad dušom bdije i daruje mi sva svijetska znanja, spiralnom dinamikom ponornicu sreće budi, ne dozvoljava joj da u rijeku zaborava ponire. Duša moja o ljubavi sanja, rastaču se boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno i u zagrljaju beskraja i untarnjeg neba, u iskrenju probuđenog uma, se nikada u zaboravu ne gubi. Venera blješti na zapadnom nebu, bisere slaže u ovom trenu ljepte, osjećam u sebi vječnost i zagrljaj ljubavne divote. Uranjam u ljepotu ljubičaste boje, tu nalazim razlomljene djeliće one davne sjete i u zrcalima svijesti prepoznajem onu davnu sebe, vidim sve moje i tvoje prijašnje živote i u ovom ljubičastom snu čujem topot kopita kobile drevne, kobile iz neke davno pročitane pjesme, čujem vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu. Zaustavljam misli u trenutku onog naglog ljeta, u zagrljaju močvare u kojoj smo slušali tišinu, vidim bjele vrance na kojima smo jahali Camargom i gledali ljubavni ples barskih ptica. U dubini duše  naslutih ljubav skrivenu u bisagama, a u konjaniku mojih snova vidim uvijek tebe.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Anima candida pod karijatidama uspomena.






Osluškujem u vjetru smijeh neba i šum dolazeće oluje u laticama ruža. Nebom kruži velika bijela ptica s grančicom vječnosti u kljunu. Bijelo more, miris umiruće zime i tvoja suza na licu vremena, se slijevaju u mirise dolazećeg proljeća. Gledam u sunce, suton se slio u vatru koja pali latice snova i nedozvoljava im da zauvjek izgore tugom neke prošle boli. Gledam osmijeh neba koji oslobađa srce iz okova prolaznosti i vjetrom održava plamićak života u pepelu proteklog Kronosovog sna. Vječno sunce tvoje duše iskri kozmičku geometriju na ognjištu ljubavi i ne dozvoljava svijeći života da izgori do kraja. Život se smiješi božanskim suzama u tvojoj kosi, iskre kristali osmijehom duše, a na žalu dalekog otoka vjetar budi usnule školjke i nježnim dodirima miluje tek rođene perle u kolajni sreće. Grlim lahor sa tvojih usana, upijam osmijehe sa zrnca pjeska i koračam ka delti na kojoj me čeka pjenušava kupka radosti iznjedrena iz vulkana sa dna Mediterana i priče o velikoj rijeci na kojoj je boginja rodila vrijeme. Rijeka vremena protiče kroz karijatide uspomena, a sa neba kaplje podne puno davno zapaljene vatre, pružam dlanove ka plamenim jezicima i osjećam kako iz pepela skoro zaboravljenog sna uzlijeće nebeska ptica, smiješi mi se i vraća me u san.

Montag, 21. Februar 2011

Anima candida na vratima svijeta






Mediteran, Hesiodova vrata ka paklu,  čistilište vječnosti,  arkade beskraja  kroz koje odlazimo i kroz koje se vraćamo na početak snoviđenja. Na hridi vjekuje hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, tišinom dotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavandinih cvijetova, pune mirisa timijana, kadulje, ružmarina i konja, trgovi puni bijelih golubova, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina. Zastadosmo pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji već svojim imenom miluje prirodu i rađa klimatske uvjete, jedinstvene i uvijek drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji se sa mora koritom velike rijeke širi cijelom Provansom i u toj predivnoj oazi, punoj čudesnih boja i mirisa, mjenja raspoloženja, uzdiže ljudske duše u carstvo stvaralaštva. On je kao Muza koja dotiče pjesnike i piše himne sebi i ljubavi u čast, miluje slikare i sklada simfoniju boja. Ovdje na hridi plešemo s njim, slijedimo njegovu dušu, a on slobodan i sam, kao cvijetna galija, lebdi nad morem i čisteći nebo utire nam put ka srcu zemlje drevnih trubadura. Uskovitlanim laticama tka tepih ispred nas i mi koračamo između iluzije i stvarnosti, plešemo leptirov ples koji nas uvijek sjedinjuje u svjetlosni zagrljaj, u dimenziju istinskog postojanja. Ljubav iznjedrena iz drevnog Apolonovog hrama, ta iz svjetlosti duše izrasla svjetlosna dimenzija, je uvijek tu i tamo, ona gradi nevidljive mostove među ljudima, da stvarnost postaje bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, luka smirenja, pješćane plaže, vinogradi, polja lavande, trg mirisavog cvijeća, trg cvrkutavih ptica, život tako jednostavan i lijep.

Anima candida, pisanica vječnosti.







Pucanje tajnovite opne, ritam svemira, tajnoviti romor nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma koja nam još uvijek priča bajku o rađanju čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i nastanku života. Čovjek se rodio iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja, na međi gdje završava stvarnost i počinje san. Iznjedren iz pisanice vječnosti on danas sjedinjuje u sebi i jedno i drugo, čovjek u dubini sebe nosi drevnu iskru iz koje iskri vječnost, beskonačnost i bezvremenost. Iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u sebi nosi rudimente davnog sna, čudesne titraje početka, zatomljene iza opne tisućljetne čuvarice njegove ranjive duše.
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara? Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom? Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?



Pita se čovjek u čovjeku Danteovim jezikom i onda svojom snenom dušom odgovara, želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirišljavu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što je bila ljubav kojom je Dante ljubio Beatriče, želim ljubav taj tajni ritam svemira, ljubav koja pokreće zvijezde i planete, želim samo ljubav jer ona je vrijednija od Fabergerove pisanice, ona svojom snagom stvara, njeguje i čuva sve vrijednosti svijeta.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Sonntag, 20. Februar 2011

Anima candida na obroncima jave.





Otvorih okna duše u ovom februarskom jutru i dozvolih zvukovima nebeske balade da dotiću uspavane strune mene sanjalice, mene lutalice, mene vječnog tragača na putevima bezvremena. Osjećam kako me dodiruju svilenkaste niti svih napisanih pjesama, čujem pjesnikinjine šapate, sjenka duše izranja iz tkiva sna, srce otkucava mir i spokoj. Promatram rosu na vlatima trave sa tajnovitom melankolijom i sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih godina, a na kristalno jasnom nebu univerzuma uma vidim Danteovog orla zagrljenog sunčevim sjajem praskozorja duše. Čudesna ptica prosipa zlaćani prah iz kojeg niću cvjetovi ljubavi i sjedinjuju se sa melodijom koja daruje odkucaje smiraja. Osluškujem smijeh djece koja me razigrana pozivaju na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu i prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Nedostaju mi riječi kojima bih nanizala nisku osjećaja koji me kao eliksir sreće jutros oplahuju. Stojim na obroncima jave, uranjam sretna i mirna u koloplet života. Nevidljive strune vidljive svjetlosti me miluju toplinom sretnoga trenutka u kojem osjećam zagrljaj srodnih duša. U tom nježnom sjedinjenju ljudskosti se gube zakoni džungle i blješte kozmički zakoni cjeline. Ljubav izranja kao prastara istina, istina iz koje smo svi nastali, istina koja nas je sjedinila na ovom dugačkom putu evolucije do ovog trenutka spoznaje, trenutka naše neuništive civilizacije.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Samstag, 19. Februar 2011

Anima candida šapuće, mama, volim te.........



Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati...,






Ovaj Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju nazivam LJUBAV. U ovom trenutku buđenja na granici između jučer i sutra, konačnosti i beskraja sjećam se trenutka u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke, osjećam još uvijek njen prvi poljubac kojim je u meni probudila ljubav.  Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Krštena imenom boginje proljeća moja majka u srcu nosi proljeće, oko sebe širi mirišljavu lakoću postojanja, njen glas je vječna oda mladosti kojom vješto skriva breme proživljenih godina.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životima.




Sreće zlatne, srebrne, sreće.......šaputala je i na početku Krležinog "Kraljeva" i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće........ S njenih usana su se širili leptiri i darivali gledaocima osjećanje osjećaja sreće. Godinama, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čujem njen veseli glas. Ona mi još uvijek šapuće te čarobne riječi, šaputavim glasom proljeća u praskozorju budi leptire u dubini svijesti, moli ih da me sretnu ponesu pod koplja dnevne svjetlosti, u zagrljaj ljubavi i njene blagosti.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Donnerstag, 17. Februar 2011

Anima candida u hramu ljubičastog kiča.






U dubinama nedohvatne istine, na obalama ljubičastog spruda
Anima candida čeka da iz daljina srećonaut snom doplovi,
da joj milovanjem svojim nedozvoli da životom vrluda,
da se sretan trenutak u violetnu mrežu srca ulovi.



U širini hrama se slažu zvjezdana slova, stih može poteći,
da anđeoska muzika šapatom pjesmu o nama sama piše,
da tišina žuborom sreće postane izričaj svete riječi,
da se tajna skrivana u njedrima lakoćom sna njiše.


Grli me tišina pisane ljepote, šapatom mi daruje sebe,
nježnim pjevom nebeskih vijeđa vida na srcu ranu,
u zagrljaju duše vječnog Maga srce nikad ne zebe,
topla riječ i stih se u duševnu pretvara hranu.



Na obroncima zjena, u svjetlu mjesečine iskri hram,
u ovoj priči nas, u zoru sanja, nose Magijeva krila,
u nama se rađa osjećaj nov, budi se života plam,
Merlin nam putanju stere, meku kao svila.



U srcima titraju zvuci, vječna mjesečeva sonata,
duša dušu grli na obali zvjezdanog spruda,
u kičastom hramu alkemijskog zlata
u nama se iskre osjećanja luda.






Mittwoch, 16. Februar 2011

Anima candida, ljubav ili žena u svakoj ženi.




Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u trenutku postojanja i osjetiti njegovu moć, a onda misaono hrliti ka slijedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma, Sorena Kierkegaarda i vjerujući toj misli pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se danas nalazim.
Zatvaram oči, slijedim tračak mog unutarnjeg svjetla i vidim da se u mojoj svijesti događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju postojeće zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni.
Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama, da, postajem svijesna svoje nemoći da se odlučim, da krenem, da zaustavim svoju uzdrahtalu dušu u njenoj destruktivnosti. Što učiniti? Kako prekinuti taj rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Što to znači? Gdje se nalazi ključ za otvaranje tih čudesnih vrata duše? Holistički pristup sebi samoj, osjetiti sebe kao cjelinu, osjetiti sve protekle godine, sve one trenutke u kojima sam nekada bila sretna, pa onda nesretna, vesela pa tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.
Ako proživljene godine ostanu naslagane kao nepročitane knjige na polici našega vremena one neostavljaju traga u sjećanju. Do tog sudbonosnog trenutka sam lutala bez cilja i tako je cijeli moj život gubio smisao. Sjećanja su se tada zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja sam se osjećala kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više nisam znala pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje, ka izvoru lakoće postojanja.
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time" šapnuo mi je svojim stihom Herman Hesse.
Osjetih sram, pucanje opne nepostojanja i prestanak samosažaljenja, osjetih kotrljanje i kovitlanje cvijeta uskrsnuća u sebi, osjetih ljubav, a ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti nevidljiva za znatiželjne neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenutcima.
Ljubav danas na libri zaboravljenih želja, u treperavosti nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja traži dobro poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu neminovne sudbine, u procesu prelaženja u godine smirenja strasti, u godine nove inicijacije duše.




Podižem pogled k nebu i vičem.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. A ljubav, još uvijek gluha kao tetrijeb, sa znakovima starenja luta snovima i postaje tamničar slobodi, jeca nad ranjenim suncem mladosti. 
Promjenimo obrazac, zaustavimo jecaje za suncem mladosti, razotkrijmo mit koji nas prati tisućljećima, stanimo pred svoje unutarnje zrcalo i pomirimo se sa činjenicom da je vrijeme produktivnosti završilo, ali nemojmo pristajati na vrijeme tova, na ono tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi nosimo u sebi Afroditine gene, mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag i koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan u našim srcima.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Sonntag, 13. Februar 2011

Anima candida srcu u ovu predvalentinsku nedelju.





Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more,
na put oko svijeta.


Srce je ciborij u kojem se krije sveta hostija, u njemu otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega izvire sveta krv života.  Mnoge katedrale su izgrađene kao kopije ljudskoga srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima. To nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, nego mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje. Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u svoj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga uma i spoznati protegu sadašnjeg trenutka u sebi.


Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.

Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.



Iako je zastarjelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz djelovanja mozga, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu. Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća dok čitam ovu pjesmu?



Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.

W. Szymborska

Prisjećam se jednog davnog praskozorja u kojem se nađoh u katerdrali u kojoj sam krštena. Pričinjalo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti Odiseja bez da proživim njegova stradanja, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........
I osjetih sjedinjenje sna i jave. U tom osjećaju se u tom trenu skupila cijela povijest univerzuma. To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive. Svitanje zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.
"Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom nespoznatljivog čuda koje se upravo događalo. Pred mojim očima se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma. Točka zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova.



Izgledalo je kao da sam se našla u vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u svemiru se događalo pred mojim očima i u meni.

http://umijece-vremena.blogspot.com/