Anima candida šapće, ostala je samo ljubav.

Suze neba se već danima kotrljaju beskrajem i pretvaraju ga u sliku jednog davno odsanjanog svijeta. Zaustavih jedan zaleđeni kristal na dlanu i osjetih njegovu moć. Kapljica izvađena iz slapa života, kapljica slična suzi koja je napuštala zaleđenu dušu u ljubičastom noćima u vremenu onih čudesnih nemira kada smo nesigurni krali osmjehe u skrivenim kutovima postojanja. Tada smo želje pripitomljavali poljupcima, tada smo tražili riječi u bezglasnoj ljubavi, pokušavali sagledati panoramu duše, pronaći oazu sreće, a nismo osjećali da nas guta hladnoća koja se uvlačila u vrele noći prosute na obali oceana za čije zvukove smo bili gluhi. Morske orgulje su svirale sonatu našim snovima, a mi smo prestali sanjati lutajući zvjezdanim stazama jer na njima više nije bilo tragova naših koraka. Mliječni put naše mladosti se izgubio na zaleđenim putevima misaonosti. Tražili smo pupoljke ljubavi, a neka nepoznata snaga, neki nepozvani gost na slavlju naših osjetila, ih je pretvarao u ledene cvjetove neobjašnjenih strahova. Rastanak je bio bolan i ostavio je usjek u Freudovoj santi leda, ožiljak u kojem se skrivao zadnji plamičak onog ognja koji smo zapalili prvim poljubcem. Ovaj dan pun olujnog neba, pun oblaka iz kojih kapaju zaleđene suze neba me prisjetio na onaj trenutak, na onaj djelić sjećanja zatvorenog u dugo toplo ljeto našeg rastanka. Bili smo djeca tek ogrnuta ispitom zrelosti, zakoračili smo u samo naslućene daljine životnih puteva na vreloj cesti izazova. Još uvijek se sjećam obrisa tvoga lica, silueta tvog bića u odlasku se iskri ponekada u srebru mjesečeva sjaja, ali pahuljice snijega koje lepršaju pred prozorom bude sjećanje na hladnoću onog vrelog ljeta u kojem smo krenuli svatko u svoju mladost. Ne postojiš već dugo, jako dugo u mojim snovima, tebe tjelesnog je ukrala snježna kraljica i odvela u kristalni dvorac na kraju svijeta, u dvorac iz kojeg mi sjevernim vjetrom i snježnim pahuljicama s vremena na vrijeme pošalješ sjećanje na ono vrijeme tihog umiranja u onom davnom vrelom ljetu sazrijevanja u suzama rastanka. Ljubav je ostala, njeni titraji ispisuju i danas puteve u kozmičkim kartama uma, iskre zvijezde na nebu svjesnosti, ostavljaju tragove njenih koraka u duši.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#244