Anima candida se budi u sjećanju na nesretnog pjesnika.

Spustila se sunčevom svijetlosti u njegov san i on je vidje istu kao onda, kada ju je u jednom svitanju po prvi put ugledao ratnik sunčeve svjetlosti, kako lebdi bosonoga, kao vizija, iznad velike rijeke i govori:

Budim se zbog sunca koje

miluje svitanje,

budim se zbog osmijeha neba,

zbog ljepote moga i tvoga buđenja i

volim te pogledom, sluhom i okusom.

Budim se i zovem te

krenimo do kraja svijeta,

dotaknimo rosu na travi

te čudesne dragulje,

darove sretnog buđenja.

Ratnik sunčeve svijetlosti zadivljen trenutkom promatra mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu. U njenu dugu kosu, uplitale su se zrake tek probuđenog sunca. Omamljen tim čudesnim sjajem, ratnik šapnu:

Budim se zbog ljepote svemira i vremena,

te daleke ljepote skupljene u naše

ovdje i sada.

Budim se

zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,

zbog trgova na kojima slušamo tišinu,

budim se

zbog parkova u kojima pjevaju ptice

budim se zbog istine u srcu,

zbog sreće,

zbog osmijeha kamenih spomenika,

zbog prerano zaspalih prijatelja.

U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo, ali danas se rijetko tko odluči plivati uz riječnu maticu . Ono što je ugledao u oblaku sunčane prašine bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni treptaj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, život pun sjećanja, misli i osjećaja.

Budim se

da nebo ne bude krletka dušama

nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.

Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe

zbog svih okrutnosti svijeta.

Očima tamnim kao noćno nebo koje se javlja između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega, kao da je sam njen izgled bio očigledan odgovor.

Budim se u ovom svitanju

drukčija i nova

budim se,

a ti šapućeš

mirisom sna, okusom meda,

cvrkutom ptica

probudi se ljubavi,

velika rijeka nas grli ovim svitanjem.

To je bila duša istine. Drugi ju nazivahu Majkom nad majkama, ali ona nije bila tako stara, ona nije starija od vlati trave koja treperi na vjetru, na kojoj jutarnja rosa zrcali sreću buđenja. Ona je lice ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjedini čovjeka i ženu u ljepotu postojanja.

Budim se i otvaram oči

tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna

krenimo zajedno do kraja svijeta dok

voda bešumno protiče,

probudimo se sjedinjeni u obećanju

da ćemo izaći među koplja

sunčeve svjetlosti

hrabro koračati među opustjelim srcima

i u svakom zrncu pjeska

zrcaliti ljubav i istinu života!

U spomen nesretnom pjesniku koji ju je uzaludno budio.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/