Anima candida u hramu ljubičastog kiča.

U dubinama nedohvatne istine, na obalama ljubičastog spruda

Anima candida čeka da iz daljina srećonaut snom doplovi,

da joj milovanjem svojim nedozvoli da životom vrluda,

da se sretan trenutak u violetnu mrežu srca ulovi.

U širini hrama se slažu zvjezdana slova, stih može poteći,

da anđeoska muzika šapatom pjesmu o nama sama piše,

da tišina žuborom sreće postane izričaj svete riječi,

da se tajna skrivana u njedrima lakoćom sna njiše.

Grli me tišina pisane ljepote, šapatom mi daruje sebe,

nježnim pjevom nebeskih vijeđa vida na srcu ranu,

u zagrljaju duše vječnog Maga srce nikad ne zebe,

topla riječ i stih se u duševnu pretvara hranu.

Na obroncima zjena, u svjetlu mjesečine iskri hram,

u ovoj priči nas, u zoru sanja, nose Magijeva krila,

u nama se rađa osjećaj nov, budi se života plam,

Merlin nam putanju stere, meku kao svila.

U srcima titraju zvuci, vječna mjesečeva sonata,

duša dušu grli na obali zvjezdanog spruda,

u kičastom hramu alkemijskog zlata

u nama se iskre osjećanja luda.

http://umijece-vremena.blogspot.com/