Stajali smo na obroncima sreće još nesvijesni vremena koje nas je u sreći sjedinilo. Iznenada se pred nama se otvoriše vrata velikog mora i mi zakoračismo u zajednički san. Velika rijeka uranja svojim rukama u plavičastu pučinu, a oči neba se zrcale u toj ljepoti. Tu na delti nekog nepoznatog svijeta vidjesmo sebe u odorama neke druge epohe. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, nama do tog trena daleke, mitove.
"Ovo je zemlja faraona" reče on.
"Mit kaže da je ovdje rođeno vrijeme" šapnuh.
"Ovdje su bogovi drugačiji nego na našoj strani Mediterana" reče on
"Samo izgledaju drugačije, ali Heredot je na svom putovanju upravo ovdje sjedinio vjerovanja u Grčke, Rimske i Egipatske bogove." prisjetih se naučene lekcije iz vremena izrastanja.
"Ovdje bogovi imaju drugačija lica" ustraje on.
"Ovdje je rođena Izis, boginja koja je rodila vrijeme."
"Zar je ona bila prije vremena?" on je bio uporan u svojoj potrazi za istininom početka.
"Ona je bila sve. Ona je kvantno stanje iz kojeg se izdigao čovjek, ona je majka nad majkama, ona je u Sofiji i Mariji, ona rađa, čuva i bdije nad vremenom i prostorom koji iz nas nastaje." rekoh i gledajući u osmijehe neba pokušah produljiti taj trenutak ljepote.
Pričnjalo mi se da među treperavim očima beskraja vidim najsjaniju zvijezdu među zvijezdama, onu malenu planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi. On je šutio, a zvijezda zatreperi novim sjajem.
"Pogledaj ljubavi Mali princ, svojim vječnim trajanjem u našim životima, potvrđuje moje riječi" šapnuh da ne razbijem tišinu.
"Nebo nad tvojim čelom se uistinu smije" reče on zaobilazeći kao i uvijek priču o Malom princu.
"Srcem se uistinu bolje vidi" ponovih ovu već pomalo otrcanu rečenicu, misao koju pamtim već godinama.
"Uvodiš me u bajku, a krenuli smo u mit o rađanju vremena" pobuni se on već malo nestrpljivo.
"Mali princ je i bajka i mit i istina" ustrajah.
"Više mi se sviđa Kafkina priča o zamku." tvrdoglavo će on.
"To je depresivna priča i preteška za ovaj trenutak sreće" neodustadoh od ljepote.
"Mali princ je nemilosrdno eksploatiran, korišten u trenutcima ljudske nemoći. njegove misli koriste i oni koji nikada nisu shvatili njegovu poruku." smiješeći se reče on.
"Ni Kafkinu poruku mnogi nisu spozanali. Josef K. nije uspio pronaći dvorac sreće u svom srcu. Mali princ nam je pokazao put ka planeti na kojoj sunce ne zalazi, planeti na kojoj cvijeta cvijeće sreće" ostah dosljedna svom vjerovanju.
"Tko sam ja u ovoj tvojoj priči?" upita me on pogledavši u nebo.
"Ti si Mali princ i Josef K., ti si vječni tragač za spoznajom, ti si suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene." šapnuh smiješeći se.
"Kako me zovu ovdje na obali velike rijeke" ustraje on prekidajući moj pokušaj da promjenimo mjesto trajanja.
"Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je Izis spasila ubijenog Setovog brata Ozirisa. Tako je iznjedrena ljubav iz koje se rodilo vrijeme"
"Sjedinjenje misli i osjećaja, ujedinjenje nietzscheanske apolonizijsko- dionizijevske spoznaje je nastala ljubav iz koje je rođeno vrijeme. Artemida i Dionis, Izis i Oziris, ti i ja u bajci i mitu, u tisućljetnoj filozofiji, u trajanju među zvijezdama, u vječnom snu na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, tu na toj planeti vjekuje ljubav." reče on.
"Ti i ja u odkucaju srca, u treptaju oka, u beskraju sna,u prostoru prije prostora, u vremenu prije vremena, iza i ispred vrata vremena, našoj planeti, u našem godišnjem dobu i našoj strani svijeta." rekoh.
Stajali smo na obroncima sreće, u velikoj rijeci su se zrcalile oči neba, zvijezde su nam se uistinu smiješile i mi spoznasmo da je bitno očima ne vidljivo, osjetismo odkucaje srca, pronađosmo skriveni zamak u dubini duše, toj malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi i počesmo živjeti svoju istinu o životu.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=16067
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen